Recenzija: Operation : Mindcrime – The Key (2015)

Oglas

Operation-Mindcrime-The-Keypiše: Božidar Kukavica

Svi ljubitelji i štovatelji kultnog progressive metal/rock sastava pod imenom Queensryche već odavno znaju za razmirice između Geoffa i ostatka benda, Geoffovog nasrtanja na gitarista Wiltona, pljucanjanja na bubnjara Scotta Rockenfielda te njegovog pokušaja dominiranja cijelim Queensrycheom kao svojom privatnom “firmom”. Čovjek je uposlio svoju suprugu Susan kao managericu benda, kči Miranda, glumica je u njegovim live izvedbama,a najmlađa kći pjevala je s njime na albumu “American Soldier” na pjesmi “Coming Home”. Tadašnjeg supruga svoje kčeri Peter Lundgrena stavio je na lead gitaru te mu na trzalicu 2009. napisao “Dude..i’m so nailing Geoff Tate’s daughter”

Dakle, do spomenutih sukoba došlo je nakon naglog otpuštanja njegove supruge i managerice Susan te Mirande od strane Rockenfielda, Wiltona i Jacksona na što je Geoff “pukao”. Moralo je doći i do toga jer jednostavno nakon DeGarmovog odlaska Geoff u stvaranje pjesama uopće nije uključivao članove benda već Slatera i Kelly Graya, osobne prijatelje, te pokušao i “cabare” verziju Queensrychea. Možete misliti kako se ostatak benda osjećao.

Tužili su ga 2012.godine i sud je na neko vrijeme donio odluku da mogu postojati dvije inkarnacije benda (slično je bilo i u slučaju benda Saxon). Geoff je što prije htio izbaciti album pod tim imenom pa je izbacio nezamjećeni “Frequency Unknown” gdje na naslovnici stoji šaka s prstenjima na kojima piše “FU”, što su mnogi protumačili kao “Fuck You” upućeno bivšim članovima benda, što osobno mislim da je itekako istina.

Dok su ostali članovi benda imali svoj bend “sa strane” da sviraju muziku koju žele pod imenom “Rising West” zajedno s Peter Lundgrenom, sad već bivšim mužem Geoffove kćeri Mirande (West – Wilton, Eddie, Scott, Todd La Torre), a to je heavy metal, Geoff je izdao svoj album pod imenom Queensryche s mnogo poznatih gostujućih glazbenika, ali svejedno loše produkcije i jako neinspirativan. Iako je prvi izdao album,izgubio je pravnu bitku te je trojac dobio pravo na ime Queensryche. Dok je on izdao poprilično loš F.U s mnogim poznatim glazbenicima (Robert Sarzo,Rudy Sarzo, Craig Locicero, Jason Slater, Martín Irigoyen, Paul Bostaph, Evan Bautista, K.K. Downing, Brad Gillis, Dave Meniketti, Chris Poland, pa opet i svoje članove obitelji naravno, Emily Tate , Mirandu Tate na back vokale), momci su pazili i radili na novom albumu jednostavno nazvanom – Queensryche, koji je po mojem skromnom mišljenu iako dosta kraći dosta bolji, ozbiljniji i progresivniji od svog naslijednika Condition: Human.,također jako dobrog heavy albumu.

Tate je dobio pravo na ime Operation : Mindcrime i tako nazvao svoj bend/projekt. Kao članovi, osim Tatea tu su sad John Moyeer na basu (ex- Disturbed), Simon Wright (Ac/Dc, Dio), Kelly Gray (ex- Myth sa Geoffom, ex – Queensryche), Randy Gane na klavijaturama (također u Mythu bio s Geoffom), Brian Tichy (ex-Whitesnake) , Scott Moughton.

Sad pustimo sudska zbivanja i sapunice te se bacimo na glazbu i novi album Operation : Mindcrimea – The Key.

Krenimo redom…

Uvod u album je pjesma/obrazac zvana “Choice” , sa snažnom synth podlogom u kojoj se čuje “udaranje po tipkama” na računalima na burzi (o čemu je i riječ na ovom konceptualnom albumu, bolje reći prvom dijelu koncepta jer će ih naime biti tri), klavijaturama, šapatom, bukom i govorom ljudi u poslovnoj atmosferi banaka, dok se Geoffov glas pojačava, dolazi iz pozadine , više govoreći naracijski nego pjevajući, ” How long we will face the future?”, dok se back vokali uključuju ponavlajući tad dio dok Geoff nastavlja “…our end, and our sins, and ourselves…our dreams…our future..our past,our hate… and what abour youth?”. Bunjevi se ubacuju i atmosferi pridodaju nabrijavajući “štih”,dok ne eskalira na dijelu “…our choices are true and lies” i završava klimaksom gdje Geof samo progovara : “We will face…our choices…”

Pjesma pod nazivom “Burn” ima i video spot u kojem Geoff sjedi u limuzini dok se pojavljaju članovi benda, različiti ljudi , uključujući striptizete, dok on s gađenjem okreće glavu, a refren glasi ” Give me gasoline, I’ll burn everything”. Pjesma je jako catchy i predrefren i refren, modernija dosta, dok “intelektualni” tekstovi nedostaju već se baziraju na ljutnji i ogorčenosti što možemo zaključiti iz samog naziva pjesme.Nakon refrena slijedi vrlo brz i čisti heavy solo s dijelovima kakve mu niti jedan gitarist do sada nije ubacivao, a to je istezanje žica da zvuči što ekspresivnije i ne čisto heavy već i bluesy u svemu tome. Odlična pjesma koja bi bila poboljšana da je Geoffov vokal u onakvoj formi kakvoj je bio još oko 2000 i neke. Nažalost, cigarete i vina , nepažnja, ali i ekstenzivne turneje su učinile svoje. Inače pjesma na kitici ima dosta sporiji i monotoniji zvuk u stilu Alice In Chainsa iz kojeg izbija genijalan pred refren,a zatim izvrstan refren opet čime završava pjesma.

Slijedeća stvar je jedna od važnijih na albumu, pod nazivom ” Re- Inventing The Future” gdje se po refrenu, pjevanju, govornim sampleovima može vidijeti da Geoff može , da hoće, napraviti novi tipični “oldschool” album u stilu starog Queensryche jer su sola nevjerojatbna, atmosfera, jako himničan i pamtljiv refren s oštrim kratkim i reskim potezanjem žica,kao da je izvađen s “Rage For Ordera” i ” Operation : Mindcrimea”, dok pjevanje prije, kao i muzika s potezanjem”clean” gitare više “baca” na “Empire” razdoblje kao u “Another Rainy Night Without You”. Mislim da je ova pjesma dala najviše nade starim fanovima starog Queensrychea do negdje tamo 1991.godine kad počinju s opakm eksperimentiranjem i izvlačenjem iz tipične hard n’ heavy branše.

“Discussions In a Smoke Filled Room” je opet kraći obrazac popraćen klavijaturama sa zvukom čistog piana dok se tu i tamo ubacuje govor ljudi, opet kao izvučeno s početka “Suite Sister Mary” sa Operation: Mindcrime, dok dvoje ljudi govori, jedan od njih kaže: ” Accident happen…”,a drugi na to podgovara odgovara s “Or…we should just rid of him…”, a tada počinje zvuk klavijatura koji me nevjerojatno podsjetio na prvi album Amorphisa ali i kasnije, s eksperimentalnih albuma Amorphisa (Elegy, Tuonela , I Am Universum, Far Beyond The Sun) dok efekti i zvukovi ne blijede niti na sekund.

I tako pjesma neprimjetno prelazi u slijedeću genijalnu “Life Or Death?” gdje Geoff ne pjeva sam već s back-up vokalima, i zvuči dosta modrnije, opet ubačene clean dionice na gitarama, ali vokal kao da mu se malo promijenio na ovoj pjesmi.Kroz pjesmu se provlači dosta elektro smpelova, ozbiljnija atmosfera od prethodnih pjesama. Odlično i nešto novo u potpunosti od Geooffa i ekipe.

“Hearing Voices” počinje s kompleksnim i razrađenim čvrstim , skoro “djent” riffovima i matematički razrađenim udarcima bubnjeva, “štopajućim” riffovima koji bi više odgovarali jednom sjevernom švedskom melodičnom death metal bendu tipa Soilwork, ali bend dokazuje da se može dati i u te vode. Dakle, po svemu sudeći, Geoff je napokon svoj na svome, svira što želi i ne mora se prilagođavati, već uzimati od svih pravaca koje sluša i koji ga zanimaju i koji su utjecali na njegai ubacivati u svoj “projekt”. Pjesma je u “drop” štimungu što joj dodatno daje na modernom soundu, dok neočekivano se ubacuju “hammond” orgulje u stilu starog Deep Purplea, dok Geoff uopće ne pjeva visoko, što odgovara određenim dijelovima pjesme, ali da je samo malo podigao taj vokal pjesma bi dobilana “težini”. Ipak taj vokal i visina ponekad znače dosta. Osobito na refrenu ovdje, ali spašava ga opaki solo Kelly Graya koji “zavija” , “vrišti” dok on ne pokušava “shreddati” več zatezati žice i izvlačiti iz njih što više može emocija, vidi se da je Zeppelin a ne Beatles freak kao što je to bio De Garmo. Opet Geoffovo “rappanje” kako bi kraj pjesme “zasolio” Gray sa odličnim i osjećajnim , bluese rock solom, ali tako i shtreddanjem i brzim soliranjem, pa čak i “twin – attack” solom kako bi ova spora, teška, negdje čak baca i na nu-metal, pjesma dobila na svojoj kvaliteti. Na određenm djelovima pjesma u riffovima dosta baca na svoje seattleovske kolege Alice In Chains, ali s novijih albuma poput povratničkog “Black Gives Way to Blue” bez pokojnog Layne Staleya. Solidna pjesma, u kojoj se Geoff okušao miješajući mnogo oprečnih stilova i izvukao se s njima, no samo fali taj malo viši ton, malo više snage u vokalu i pjesma bi bila jedna od “highlighta” albuma.

Slijedeća “On Queue” počinje sa digitalnim sampleovima, i taman kad pomisliš da bi dosta toga bilo kreće lagano potezanje i prebiranje žica ,popraćeno ambijentalnom laganom atmosferičnom synth pozadinom, a sama pjesma svojom atmosferom nije laganica tipa balada ili nedajbože ljubavna balada, već više tipa “Bridge” s Promise Landa i “Is there anybody Listeting?”, zadnja s Empirea iz 1990. Dok Geoff pjeva, isprepliće se tu zvuk čembala, naravno dobivenog sa klavijatura te klasične gitare ali tako i elektro loopova, dok po mom mišljenju bi Geoff trebao malo rastegnuti taj glas, ne visinu već u melodioznost. Po tome i jest poznat. Kao da proguta dosta toga što bi se moglo pretvoriti u bolje ukomponiranu vokalnu melodiju i poboljšati pjesme koje su same po sebi jako i neočekivano dobre,a vokalno kako gdje. Ovdje dobre ali mogu i bolje, nego Geoffovog osrednjeg pjevanja koje se oslanja na vokalne efekte i back vokale. Vrh ove pjesme definitivno čine tekstovi po kojima je Geoff i poznat i prepoznatljiv. Nakon igranja i poigravanja klavijatura na red dolazi saksofon dionica koja je digla u potpunosti kvaliteti ove pjesme – Geoff stvarno zna svoj posao što se ovog instrumenta tiče. A koji daje toliko na osjećajnosti pjesama općenito, da se ne mora niti spominjati (sjetimo se samo pop hitova poput Geoge Michaelove “Careless Whisper”, Gerry Raffertyjeve “Baker Street”,”Smooth Operater” glazbenice Sade ” , instrumentala “Lily Was Here”- sve obilježene saksofonima).

“An Ambush Of Sadness” kratak je instrumental koji započinje zvukom gudala i violenčela,a nakon toga je uz to prožet “zvukom čembala” te čak laganim očaravajućim zvukom harfe, uz tihu pratnju basa, tome se pridružuje i klavir te klasična gitara. Pomalo podsječa na neke jako emocionalne pjesme ili dijelove pjesama benda The Cure.

Jedan od boljih dijelova albuma.

Jednakim ritmom i atmosferom “uranjamo” u “Kicking In The Door” (suprotna atmosfera od one koju biste očekiali nazivom pjesme) gdje opet Geoff pjeva polagano, prosječnom visinom, ali odgovarajućom za ovu pjesmu, back – vokali neodoljivo pdsijećaju na vokale u bezveremenskoj “Time” od Pink Floyda.

Nekako se zapravo vidi da kroz sve ove lagane pjesme prevladava taj “element Pink Floyda” sa Darkside Of The Moona. Negdje uspješno, negdje manje uspješno, ali utjecaji se vide (izuzmemo li činjenicu da je “Welcome to The Machine” obradio u “Take Cover”- cover albumu Queensrychea). Ubačena je tu i violina,klasična gitara, kao i na predhodnom instrumentalu, electro sampleovi su opet tu u pozadini. Prije zavšnog pjevanja, polagano “ulazi ” smireni solo, kao da je odsviran na saksofonu, osjećajno, s laganim legatom i nikakvim pretjerivanjem, dakle kao vrsta lagane podrške i upotpunjavanja zvuka cijele pjesme, a da ne dođe do miješanja i kakofonije. Još jednom, svaka čat Kelly Grayu na produkciji, stvarno se iskazao kao vrhunski producent.

Završna, i zatvarajuća “The Fall” počinje opet lagano i tiho kao i preostalih nekoliko , ali odjednom “briše” taj dojam i udaraju snažni riffovi, skoro thrash metal (rekao sam prije – soilworkovski sjeverni matematički konsruirani riffovi, ali malo utišani ovaj put). Odjednom, kao niotkud ulijeće predivan, ali stvarno predivan uzdižući ,ali i lagano melankoličan odječajni refren koji bi naježio i najtvrdokorniju dušu, s klavijaturama u stilu violina u pozadini, i samo da Geoff opet može malo dignuti taj glas, ovo bi bilo savršeno. Opet strofa, i kad smo se najmanje nadali Geoff potegne uvodni dio refrena u visinu i ostaneš samo.”što je ovo sada bilo?” I nakon tioga odjavnio solo ultra-emocionalnom izvedbom , opet na saksofonu, kako bi za kraj bio ostavljen najbolji dio.. Gitarski solo popraćen klavijaturama kao podlogom a na trenutak kao i “orkestrom ” što je opet produkt klavijatura. Gitara osjećajnija nikad nije bila na ovom albumu, a ne znam kada zadnji put u njegovoj karijeri,jer ima sve. Od osjećaja, ambijenta do shreddanja ali potrebnog. Izbačeno je apsolutno sve nepotrebno,ili ono što če usrećiti heavy metal fanove.
Vjerujem da će čistokrvni “metalheadi” mrziti i pljuvati po ovom albumu. Ljudi više progresivnog pristupa, koji ovo ne gledaju kao povratak Geoffovog Queensrychea nego ,kao potpuno novi bend, većinom u potpunosti drugog usmjerenja, mogli bi naići na mnogo toga što će ih glazbeno zadovoljiti.

Glazbeno, album je vrlo raznolik. Ja bih ga osobno podijelio u dva dijela. Prvi, moderniji dio koji privlači onu nostalgiju za starijim Queensryche vremenima, ali opet moderne pjesme se ubacuju, tako da mora da je jako zbunjujuće fanovima. Mora se shvatiti jedno, Geoff se ne odriče zvuka i glazbe rađene s Queensrycheom, ali želi ne eksperimentirati ,jer se vrlo dobro snalazi u ovome, nego svirati i druge stilove glazbe. Drugi dio albuma je atmosferičan, lakši, prožet instrumentalima, violončelima, violinama, klasičnim i laganim lead gitarama, atmosferom, saksofonima. Tako da ovaj album ima za svakoga po nešto. Blago onome za kojeg ima sve.

Ostali, željni više manje čistokrvnog Queensryche zvuka do Promised Landa , imaju utjehu u slušanju isto jako dobrog , ali u svojoj branši, novog albuma preostalih članova s Todd la Torreom kao frontmeniom i vokalom, Condition :Human. Dovoljno soliranja, vrištanja te oponašanja Tatea u mlađim danima (sam je na audiciji rekao da ne zna pjesme s Promised Land aklbuma, dok trio Jackson, Rockenfield i Wilton genijalno rade svoj posao. Ali bez Tatea to nije “inteligentni” heavy metal kako su nekad nazivani, a bez Degarma ne moram ni spominjati, već odavnonije ono što je trebao biti.

Jako dobar progresivni album , usmjerenja kojim je Geoff htio ići ali time “gušio” ostale članove banda nakon odlaska DeGarma. Sad je iznjedrio album koji je uvjerio da je čekanje nastavka itekako isplativo. Priča je također zanimljiva, ali malo se čini licemjernim da netko kao Tate (cijelu obitelj “zaposlio” u bend) govori o korupciji i burzama. No, pustimo to i dajmo se čarima glazbe kao takve.

Dao bih mu 4 od 5 zvjezdica, ali jedina zamjerka ide Geofovom vokalu koji je, neću reči “pokvario”, nego smanjio da određeni refreni i pjesme dođu do svog punog potencijla.
Dakle, moja pocjena bi bila 3.5/5. Jako kvalitetan eksperimentalni album. Jedva čekam otala sva nastavka.

Oglas