Recenzija: Parni valjak: Original Album Collecton, Vol. 1 i Vol. 2. (Croatia Records , 2015)

Oglas

valjak-collectionpiše: Janko Heidl

Parni valjak nedavno je navršio četrdeset godina od osnutka – ime su, vele pedantni kroničari, javnosti obznanili 29. studenog, ilitiga 29. novembra, odnosno na Dan Republike 1975. – pri čemu su od početka do danas u sastavu konstantno ostala dvojica ključnih članova, gitarist, autor i mudar kapetan posade Husein Hasanefendić Hus (1954) i pjevač Aki Rahimovski (1955). Premda se može diskutirati o relevantnosti prošlogodišnjeg (ožujak 2015.) izbora sto (plus ponešto dodatnih) najboljih albuma SFRJ u organizaciji u međuvremenu ugaslog, kratkovječnog hrvatskog odvjetka časopisa „Rolling Stone“, a u kojem su sudjelovala trinaestorica rock-publicista iz Hrvatske, Srbije i Slovenije – kakav god on bio, posrijedi je jedini takovrstan pothvat u nas podugom razdoblju – u njemu se nije našao ni jedan jedini album Parnog valjka, iako su „po inerciji“ uvrštena djela nemalog broja manje zaslužnih čimbenika scene.

Valjak je „izbrisan“ posve neopravdano, jer ako ništa drugo, nekoliko njegovih prednovovalno-novovalnih albuma bez sumnje pripada višim sferama ovdašnjeg pop-rocka. Žustre, poletne, nadahnute „Vruće igre“ (1980), i danas svježe, sočne i hrskave poput reske jabuke, u sam vrh. Izbacivanje Valjkova spomena iz „100 najbojih albuma 1955.-2015.“ govori, bit će, ponešto, ili podosta, o razvijanju određene antipatije u kritičara prema tom postojanom, radišnom, u mnogočemu uzoritom sastavu, s uistinu zavidnom količinom pjesama – i to sa svakog svakcijatog albuma (!) – u uhu svekolikog puka svih naraštaja regionistana, koji ih zdušno, zborno, pjevaju na mahom dupkom ispunjenim koncertima u velikim dvoranama. Razloga za odbojnost možda ima, no ne više nego za istovrsno frktanje na, recimo, Prljavo kazalište, čiji su rani, hvaljeni, odlični albumi „Prljavo kazalište“ (1979) i „Crno-bijeli svijet“ (1980) ipak zasluženo uvršteni na rečeni popis, bez obzira na mnogima nemile glazbene i ine putove te estradne „krimene“ Kazališta tijekom minulih desetljeća.

Koncem prošle godine, Croatia Records u dvije je praktične kutijice objavila sve studijske albume Parnog valjka snimljene za tu kuću (do 1991. Jugoton) od 1984. do 2004., njih ukupno devet, uz dva koncertna – od četiri objavljena u tom razdoblju – u seriji retrospektivnih izdanja „Original Album Collection“, s podnaslovima „Vol. 1“ i „Vol. 2“. Najbolji albumi grupe, boogie-rock-punk „Gradske priče“ (1979), te novovalno vedri i poticajni „Vruće igre“, „Vrijeme je na našoj strani“ (1981) i „Glavnom ulicom“ (1983), objavljeni su za diskografsku kuću (CBS/)Suzy nakon dva klimava dugosvirajuća prva mačića pod naslovima „Dođite na show!“ (PGP RTB, 1976) i „Glavom kroz zid“ (Jugoton, 1977). Valjak se vratio Jugotonu s „Uhvati ritam“ (1984), ostvarenim u istoj postavi kao i prethodna tri izdanja – Hus, Aki, gitarist Rastko Milošev, basist Srećko Kukurić alias Felix Spiller i bubnjar Paolo Sfeci – koji razmjerno prirodno nastavlja taj novovalni niz, no s ponešto manje nadahnuća, sape i iskričavosti, pri čemu su se u odnose upetljale i nezgodne sintetizirane produkcijske novotarije. Bubanj je otežao, bend pomalo tronuo, a ti će se simptomi nadalje razvijati u narednom nizu godina i izdanja, uz postupne izmjene članstva, gdje će mjesto drugog, odnosno prvog gitarista zauzimati Zoran Cvetković, Bruno Kovačić i Marijan Brkić, basista Zoran Preksavec i Zvonimir Bučević, bubnjara Dražen Scholz (na albumu „Zastave“, 2000., neslužbeno Damir Šomen, a od 2009. službeno Dalibor Marinković), a grupi će se pridružiti i stalni klavijaturist Berislav Blažević.

Radikalan zahvat, međutim, nastupa sljedećim albumom, „Pokreni se!“ (1985), manje u stilu i profilu samih pjesama – u većini slučajeva fino izrađenih, melodiozno sentimentalnih razmišljanja o ljubavnim trajanjima, prekidima, spojevima i rastajanjima i/li mijenama prolaznosti koje u Husovu viđenju, izvjetruju mladenačke snove, nade i ideale, sada nagnutih soft-heavyju/power-popu, na tragu Van Halena, Tota i sličnih, što će uglavnom obilježiti Valjkov opus sve do danas – koliko u zvuku, ovdje posve podređenom artificijelnosti studijskih naprava, do te mjere da se glazba i svirka praktički gube ispod sintetičkog audio tereta. Na ovitku se ponosno i važno koči oznaka „digitalni mastering“ koji se tada, bit će, smatralo vrhuncem tehnoloških dostignuća u branši, no posrijedi bje pogubni krik mode koji je nemilice zatukao energiju što je zajednički stvara grupa kompatibilnih svirača. „Pokreni se!“ ima uspjelih pjesama, no na njemu, pretjerajmo u prosudbi, gotovo da i nema muziciranja, dojam je da svatko svira svoju zadanu, unaprijed osmišljenu dionicu, ne slušajući i ne vodeći računa o tome što čine drugi, ne hvatajući međusobne vibracije, ne osjećajući suradnju. Bez komunikacije, na autopilotu, kao da „svira“ stroj. Bend je beskrvan i okoštao, bez gipkosti, ritam sekcija mehanički drvi dosadno ravne, udaračke podloge, gitaristički rifovi bubaju poput cjepanica. Svirači snagu ne crpe i ne daju, kako bi valjalo, iz sebe, nego je pumpaju botoksom tehnikalija, a unatoč posezanju za umjetnim aditivima, cjelina opet zvuči poprilično šuplje i prazno.

Gostovanje Drage Mlinarca, Husova negdašnjeg šefa u Grupi 220 iz koje je Valjak isklijao, kao pjevača u „Idu dani“ ne popravlja stvar, a sudjelovanje Margite Stefanović, klavijaturistice, uglavnom sintesajzeristice, posve banalnih ideja i neinventivne izvedbe dodatni je uteg. Ogledna žrtva mode, „Pokreni se!“ je dao dva zimzelena – „Ugasi me“ i „Gledam je dok spava“.

Uvodni rif naslovne i prve pjesme sljedećeg izdanja „Anđeli se dosađuju“ (1987), posvetu, naklon, citat, namig, posudbu, posvojbu, inačicu, interpretaciju, što god, rifu „Can’t You Hear Me Knocking’“ Rolling Stonesa, svakako vrijedi neposredno usporediti s izvornikom koji se, treba li reći, nalazi na albumu „Sticky Fingers“ (1971), tek da se osluhne što od istog materijala znadu i mogu učiniti ovi, a što oni. U odnosu na Valjak, ne po oštrini, nego po razvedenosti osnovne ideje, Stonesi u tih prvih šesnaest taktova igraju poput jazz benda.

Dok su na prethodna dva albuma, a i na svim sljedećim iz ove ponude, kao producenti potpisani „svi po malo“, ovdje su to Hus i Tomo in der Mühlen. U odnosu na „Pokreni se!“, audio slika na albumu „Anđeli se dosađuju“ ipak se zadovoljavajuće popravlja u smjeru ljudskosti. Zvukovlje se prožima, Valjak ostavlja dojam skupine glazbenika što sviraju zajedno, mada će zvuk i stil sviranja bubnja i basa do daljnjega, nekad više, nekad manje, ostati artificijelan i ravno lupački, a grupa se još dugo neće odreći ni klišejizirano pomodnih dekoracija tanušnog, plastificiranog zvuka sintesajzera, uređaja OB-8, emulatora, E-MAXA i inih drangulija.

Sudjelovanje Zorana Predina kao gostujućeg slovenskog pjevača na „Anji“, pjesmi o Slovenki, doima se nespretnim, a među hitovima što će ostati zanavijek tu su „Kada me dotakne“, „Zagreb ima isti pozivni“ i amblematska uspješnica „Jesen u meni“ – „najbliže što je ovdašnji rokenrol došao narodnjacima, a da se nije uplatkao“, zapisao je srpski mag rock kritike Dragan Kremer – s nesretnim vapajem „rano moja, hej!“ i podjednako nesretnim cestama koje ne vode „nikuda“, umjesto „nikamo“ i tako na pravopisno-gramatičku stranputicu zavode vojsku poklonika i usputnih slušatelja, mnoge vjerojatno nepovratno.

Sljedeća se tri albuma kreću istim predjelima, bez osobitih oscilacija, noviteta, zastranjenja, iznenađenja ili uzbuđenja. „Sjaj u očima“ (1988) nešto uočljivije naginje reggaeu, među ostalim i u još jednom odavanju počasti Mlinarcu, u njegovoj „Uvijek kad ostanem sam“, te donosi hitove „Prokleta nedjelja (Što je iza oblaka)“, „Moja je pjesma lagana“. Hitovi albuma „Buđenje“ (1993) su „Ljubavna“, „Sve još miriše na nju“ (svojevrsna „Jesen u meni“, na drugi način), „Ivana“, s dahom lepršavosti s početka osamdesetih, „Molitva“, te „Dođi“ koju autorski potpisuju Brkić i Marijan Ribarić. U „Samo snovi teku uzvodno“ (1997) zapaženije figuriraju „Oba lica ljubavi“ s temom pobačaja, umjereno psihodelično usmjerena „Kaži ja!“, društveno-politički komentar u duetu s Vladom Kreslinom u staroj pjesmi „To ni političan song“ Kreslinova nekadašnjeg sastava Martin Krpan, bluesy duet „Dok je tebe“ s učestalom pratećom pjevačicom Valjka Tinom Rupčić, a u klasike grupe i kolektivne svijesti upisuje se „A gdje je ljubav…“.

„Zastave“ (2000) ne odstupaju od utvrđenog smjera utrtog posljednjih petnaest godina, no događa se zamjetan, mada ne ekstreman produkcijski pomak prema prirodnosti. Cjelina diše lakše i zvuči opuštenije. Osjeća se stvarnija energija, društvo kao da ima više povjerenja u sebe, u bend, u sviranje, glazbu i zajedništvo, a čak se i tekstovi doimaju sročenima nešto spretnije. „U ljubav vjerujem“ i „Zastave“ su hitovi, eter, srca i duše osvajaju i „Dosta“, „Romansa (Sada bih drugačije)“, „Mala laž“, „Kao lutrija“, „Kada kola krenu nizbrdo“, „Sanjam“, a nešto nove boje dodaje gostovanje Eduarda Matešića i Davora Rodika za mandolinom i dobrom u završnoj „Zapjevaj“. „Pretežno sunčano?“ (2004) pretežno ostaje u tim „novim“ produkcijskim okvirima, gdjegdje čak asocira na Valjak s početka osamdesetih, u hitove bilježi „Sunčanom stranom“, „Dok si pored mene“ i duet „Sexy mama“ s Jelenom Radan, a „Prazno tijelo“ i „Dajte mi razlog“ ulaze među Husove najuspjelija stihovna razmišljanja unatrag dvadeset godina „trećeg Valjka“.

Koncertni „E=MC2“ (1986), snimljen u zagrebačkom Domu sportova, podsjetnik je na entuzijastički, vrckav novovalni druk, a „Live in ZKM, bez struje“ (1995), zabilježen u Zagrebačkom kazalištu mladih, iako s malo „previše struje“ u odnosu na nominalnu etiketu, uz značajan doprinos klavijaturista Nevena Frangeša, čestog gosta Valjkovih albuma, pokazuje ljepotu pjesama u izdanju ogoljenom od tuštih produkcijskih naslaga.

Voljeli ili ne voljeli zvuk, ideju i status Parnoga valjka kakav on danas, odnosno posljednjih trideset godina jest, saldo nekoliko desetaka i najpovršnijem slušatelju poznatih uspješnica te kvalitativna stalnost bespogovorno zavrjeđuju poštovanje, tim više što Hus jest autor koji ima što reći, odnosno ima razlog za pjesmu (tek s ponekim sramotnijim kiksom – „Nova kola“, „Nije pomoglo“…), a respekt prema pjesmi – koji premnogim estradnjacima, ali i rokerima, i poperima, i hip-hoperima i inima uvelike manjka – umješno zna spojiti s očekivanjima publike, kao i s očekivanjima „industrije“, a i onima, posve razumnima, samog sebe i svoje družbe da od svog poziva pristojno žive, ne oviseći o hirovima tržišnih i ostalih društvenih promjena kojih u njihovu vijeku nije manjkalo. S Akijem kao savršenim vokalnim interpretatorom koji rijetko viđenom uživljenošću, predanošću i darom pozlaćuje njegove ljubavno-nostalgičarske stihove i čija je emocionalna uvjerljivost prva i najprivlačnija konstanta Valjkova opusa, izuzmemo li prva dva albuma na kojima Aki, začudo, zvuči prilično očajno, no s obzirom na mahom bezvezne tekstove, previše bi bilo očekivati da se u što mogao uživjeti, Hus ostalo članstvo doista može mijenjati po volji, bez ozbiljnijih posljedica. Posrijedi je najidealnija simbioza gitarista-autora-vođe grupe s pjevačem u našoj povijesti pop-rocka, nakon Gorana Bregovića i Željka Bebeka u Bijelom dugmetu. Gledano iz tog kuta nije teško poželjeti album ili koncertni pokus u kojem bi sudjelovali samo Aki i Hus s akustičnom gitarom, gdje bi sve bilo podređeno najvećim glazbenim vrlinama Valjka – Husovom pjesmotvorstvu i Akijevoj interpretaciji.

Ako se hrpmičnim preslušavanjem ovom prilikom ponovno objavljenih albuma može osjetiti zasićenje svojevrsnom jednoličnošću glazbenih i tekstualnih tema te produkcijskog opredjeljenja, dokazana „ispravnost“ takvog izbora i puta ne može se poreći, osobito stoga što Valjkov opus, različito od onoga mnogih drugih radioeterski prijemčivo orijentiranih srednjestrujaša – ali i mnogih drugih koji su tome navodno alternativa – doista ne zagađuje i ne zaglupljuje glazbeni prostor. Ovisno o sklonostima, više se cijeniti i voljeti može Valjak ’79-’84. ili ’85-’16., pa možda čak i djetinjasti ’76-’77., no ne uvažiti ga kao velik i važan pop-rock sastav ovdašnjeg podneblja čiju kvalitativnu razinu, koja ni u najgorim slučajevima ne pada ispod granice korektnog, nije samo tako održavati desetljećima, i ne poštovati njihovo dosljedno profesionalno zalaganje po mjeri, ali uvijek ponešto iznad prosto-banalnih očekivanja široke publike, jednostavno je indolentno i ignorantski.

Za kraj, još jedanput citirajmo Kremera: „Hus i Parni Valjak su odavno u savršenoj, većini čak teško zamislivoj situaciji da im stare numere donose novu publiku, a nove održavaju staru.“

Ček dis aut