Recenzija: Rundek Cargo Trio: Mostovi (Menart, 2015)

mostovipiše: Janko Heidl

„Mostovi“ Rundek Cargo Tria nije ugodan album. Nije ni neugodan, no od one je sorte koja nije tu da benigno sviri dok se slušatelj bavi nečim drugim. U adventsko-božićnim kritičarskim izborima godine zasluženo smješten na vrh ili pri vrh najboljih domaće-regionistanskih albuma 2015., „Mostovi“ zahtijevaju bespogovoran slušateljski angažman.

Premda je prošaran „tipično balkanskim“ štoserskim dopadljivostima, kako u glazbenom obličju što poziva na zajedničko „kafansko“ pjevanje, tako i u tekstualnim doskočicama oslonjenima na provjerene, ukorijenjene fore i fazone, Rundek kao tekstopisac, pjevač, gitarist i basist te njegovi sudruzi, glazbeni mu suautori, violinistica Isabel i klavijaturist-multiinstrumentalist Dušan Vranić Duco, zdušno se trse dokučiti i uobličiti tananosti vlastitih emocionalno-intelektualnih zakutaka i labirinata, pritom nimalo ne mareći o tome „kako će to proći“. Ako stihuje „’ajmo svi, djevojčice i dječaci, studenti, đaci, pijuni, pješaci“ ili „sve džaba, još malo pa nestalo“ („Džaba“), Rundek to ne čini da bi zatalambasao o žicu masovnog ukusa, nego naprosto zato što je spomenuto dio ovdašnjeg naslijeđa čiji je i sam baštinik, katkad, u slučaju „svilenog šala na vjetru“ („Don Juan“), čak i autor.

Prvi otpor milozvučnosti vazda je tonalitetno „falšna“, no emocionalno nemilosrdno točna, oporo dirljiva Isabelina violina, a u istom duhu funkcionira i cjelokupno, dominantno akustično zvukovlje „prirodnog dinamičkog raspona“, kako piše na ovitku – u glazbenoj produkciji Rundek Cargo Tria – čiji tvorci ne streme realiziranju pop-rock pjesama, već svojevrsnom glazbenom skulptorstvu, gradnji kvrgavih, a opet filigranski izdjeljanih audio figura odgovarajućih i stihovnim motivima pojedinih pjesama i ukupnom raspoloženju, odrazu mjesta i vremena u kojem „Mostovi“ nastadoše, kako ga u sinergiji proćutiše njegovi autori.

Stoga i skladbe, neke potencijalno posve zgodni trominutni radioeterski hitovi, hitići, lakozabavna popunjavala, s moguće regularnim i pamtljivim slijedom kitica i refrena, postaju izlomljeni, stani-pani-kreni-pođi-preobliči-zavini iskazi bez „mekanih nota“ („Midnight Calypso“) koji kao da tijekom izvedbe traže same sebe, i koji će prije pogrepsti negoli pogladiti uho uobičajenog radijskog konzumenta.

U međusobnom osluškivanju i reagiranju te po sviračko-mentalnoj slobodi i odvažnosti Rundek Cargo Trio funkcionira poput jazz sastava – Isabel i Vranić posjeduju i odgovarajuću vještinu – a u tom je smislu, na svoj način, posrijedi jazz album, bez obzira na to što na njemu nema nijedne pjesme u džezističkom idiomu. Ima tu orijentalnih, balkanskih (već rekosmo), karipskih, romskih i inih glazbenih motiva, dok su rock i pop nazočni tek u tragovima. Riječ je zapravo o svojevrsnoj glazbi svijeta, spontano upijenoj, usvojenoj i filtriranoj senzorima upravo ove trojke.

Stihovi i teme, za Rundeka uobičajeno, bez kiksa, nikad s banalnim ili polovičnim rješenjima, nikad u škripcu s idejama. Od jedanaest pjesama, nijedna nije klasično ljubavna (volim, ne volim…), a tek tri („Midnight Calypso“, „Don Juan“, „Ne zaboravi me“) su to uvjetno, mada Rundek ne bježi od ljubavi kao velikog pokretača („nek ti daju glavnu od svih moći, tu da možeš voljeti“ veli u „Vidovoj“). Stihotvorac je promatrač-komentator, individualac s vlastitom glavom („ne ponavljaj tuđe riječi“, „Mijenjajmo mjesto“) koji znatiželjno propitkivački, smireno-buntovnički, duhovito-tugaljivo, rezignirano-akcijski, lakonski-ozbiljno, razmišlja o čovjeku, o međuljudskim odnosima – jedan na jedan i društvo-pojedinac – dobu i relacijama u kojima živi(mo). I povrh svega, njegovo krajnje uvjerljivo pjevanje najčvršći je ljepak i osnovni zalog privlačnosti.