Recenzija: Stray Train – “Just ’cause you got the monkey off your back…”

Oglas

coverPiše: Božidar Kukavica

Stray Train je slovenski stoner blues band u čijem se izričaju mogu primijetiti mnogobrojni uzori i elementi različitih glazbenih pravaca. Novi album „Just ’cause you got the monkey off your back…“ promoviraju 15.lipnja svirkom uživo u zagrebačkom Jiggy Baru, a datum izlaska albuma je određen dva dana poslije, 17.lipnja, na CD formatu dok će LP izaći na jesen. Predgrupa u Jiggy Baru biti će sve poznatiji grunge band Malady Lane i žestoki stoner metalci Voltage. Album je snimljen u siječnju 2016. godine u amsterdamskom studiju Amsterdam Recording Company gdje je snimljen za nepunih pet dana. Album je producirao sam bend, a jedna zanimljivost koju je vrijedno spomenuti jest da tekst za „Green Card Paradise“ potpisuje Zlatan Stipišić Gibonni.

No, bacimo se na osvrt albuma.

Album započinje pjesmom “Soulseller” i naletom bubnja te potmulim teškim stoner rifovima koji neodoljivo podsijećaju na ranije radove Queens of The Stone Age-a (osobito na albumu Rater R). U glazbi se osjeti i utjecaj Black Sabbatha s prvih albuma, što ne čudi jer su i sami preteča skoro pa svakog metal žanra pa onda i onih koji imalo imaju potmule ili doom riffove. No, pjesma je daleko od doom atmosfere u potpunosti, već isprekidanim stoner riffovima baca na recimo “Fight Song” jednog Marilyn Mansona. Refren je nabijen žestinom, nabrijan te se pjeva u glas okrećući prema radovima Mudhoneya te naposlijetku među svim tim riffovima, utjecajima, izranja usna harmonika koja kao naručena neočekivano dolazi u tu buku. Opet, ako hoćemo možemo potegnuti paralelu s pjesmom “The Wizard” s prvog istoimenog albuma Black Sabbatha. Zajedničko pjevanje na refrenu pršti energijom, solo je „prljav“ i bluesy,a promjene tempa su jako česte kao a bubnjar ne štedi bubnjeve.

Druga stvar pod nazvom „I wish I could be free“ uskače s hendrixovskim načinom sviranja ter jako podsjeća na “Foxy Lady”, vraća nas u dobre ’60-e samim riffom, a pjesma se nastavlja moćnim blues vokalom, nadalje stoner rock riffovima naslanjajući se na Black Label Society, dolazi do stanki gdje bubanj vodi glavnu riječ uz vokalno blues nabrajanje te nastavlja led zeppelinovskim rifovima, a vokal na određenim dijelovima i „spuštanjima“ tj.silaznim ljestvicama pomalo podsjeća na velikog Layne Staleya. Neosporna činjenica je da prevladava velik hendrixovski utjecaj u ovoj pjesmi kao i odličan „promukli“, ne pretjerano virtuozni, ali odličan solo. Drugačije ne bi niti imao smisla. Momci znaju što rade i kamo idu, to je neosporno. Nastavlja se odličan solo koji dovodi do kraja pjesme gdje vokal snažno zateže te ide u visinu, neodoljivo podsjećajući na Chris Cornellov vokal, način pjevanja koji je koristio na pjesmi “Spoonman” sa epohalnog Superunknowna iz 1994. Što je i više nego pohvalno jer inače se teško uopće primaknuti takvoj vrsti vokalne izvedbe. Pjesma završava istim riffovima kojim je započela, čisto hendrix style.

Wander Man” počinje nešto čistijim riffovima, malo manje nabrijanom distorzijom, udaranjem riffa silazno te štopanjem, da bi se nastavilo ravnim ritmom bubnja, funky stilom sviranja koji podsjeća na RHCP, vokalnim nabrijavanjem i poprilično zaraznim refrenom koji opet podsjeća na prethodno spomenuti autentični bend i njihovog karizmatičnog frontmena Anthony Kiedisa. Slijedi opet štopanje na gitari i vrhunski, opet prljavi, prljavi stoner solo ispremiješan riffovima koji često mijenjaju ritam. Pjesma završava ponavljanjem refrena nekoliko puta uzastopno, te daje pjesmi pozitivan, motivirajuć karakter.

Green Card Paradise” je čistokrvni nabrijani hard’n’heavy, ponegdje opet zeppelinovski nastrojen. Teški riffovi još jednom podsjećaju na Black Label Society. Vokalno se podosta naslanja na „Seattle based grunge“. Solo je progresivni blues, brz, odličan, vrišteći i jak, vrlo brzo prebirući, gura sve do heavy metala. Refren je podižući, ali ozbiljan, nabijen elektricitetom. Vodi i teče. AC /DC utjecaj je neizostavan.

Blow” započinje bubnjem i bas linijom kako bi se gitare nastavile razvijati u funky blues stilu kao da slušamo nastavak Lenny Kravitzove „ Are You Gonna Go My Way“. Pjevanje je nešto laganije. Definitivno jedna od jačih pjesama na albumu, mijenjajućeg toneliteta pa tako i raspoloženja. Čisti Lenny iz najboljih dana prije Circusa iz 1995. Pred kraj dolazi do nagle stanke. Promjena ritma i kao topom ispaljen hard rock pa čak i žestoki heavy metal solo, frenetični razbijački bubnjevi (najprije bi ih usporedio s bubmjanjem Dave Grohla), brzi galopirajući riffovi ovaj put, baš kao jureći vlak koji mete sve pred sobom i na kraju samo kočnica – kraj pjesme.

Plastic Princess” započinje Hammond klavijaturama koje su specifične za jedan Deep Purple, bile prije, a i sada su kao npr. na prethodnom albumu, na pjesmi “Uncommon Man”. Ritam je stoner blues baziran, dok su riffovi, najbolje opisano- bouncy, odskakujući. Refren je doslovce za iskočiti iz vlastite kože, nabrijavajući, moćan post grunge utjecaj u vokalnoj izvedbi. Nakon toga prvotni način sviranja te bluesy solo kao da slušamo Tony Iommyjeve eskapade s prvih albuma Sabbatha. Kraj pjesme okarakteriziran je divljim i naglim promjenama tempa kao u Soundgardenovoj „Pretty Noose“.

Dead Romance” započinje čistim funky jammanjem, pjevanjem koje se razvija do energičnog refrena. Riffovi neodoljivo podsjećaju na mješavinu seattleovskih velikana Mudhoney ispremiješanih s R.H.C.P., sam Fruschiante se ne bi posramio ovakvog sola. Naravno, skoro doom, stoner riffovi su tu. Sredina pjesme je jammanje samo gitare, blues solo, povratak na vrhunski refren te na početnu temu pjesme, skakučući riffovi te vrhunski solo u kojem se vidi to gitarističko umijeće koje gitarist skromno drži na uzici cijelo vrijeme. Ovdje ga je pustio s lanca da malo zavija i izvija se u arpeggiu kako bi privukao pjesmu kraju u heavy metal stilu. Kraj završava opet jammanjem s koji je sve započelo.

“Man Or Stone” je odlična stvar na čijem se uvodu osjeća jak zeppelinovski ustroj u stilu „Black Dog“ pjesme, a nakon toga čak i Audislaveov s pjesme „Your Time Has Come“ što ne čudi jer je potonji bend ionako često opisivan i objašnjavan kao modernija verzija Zeppelina.Tom Morrelo je odrastao na njima. Cornellovski način pjevanja se ističe između gitarističkih eskapada i riffova. Prema sredini pjesme vokal se čak pomalo kameleonski mijenja u Mike Pattonovski, s njegovog prvog albuma s Faith No Moreom „The Real Thing“ ( Epic, From Out Of Nowhere). Slijedi povratak na silazne Zeppelin /Audioslave riffrove. Osjeća se čak i Skid Row „Slave To The Grind“ era što nije bilo baš za očekivati u prvom dijelu pjesme. Sama sredina pjesme donosi nam kratku stanku distorzije i bubnjeva te daje mjesta prebiranju trzalicom po gitari i pomalo tugaljivom zavodljivom blues – based solu u stilu Albert Kinga bez ¬jakog reverba ili uljpšavanja, kasnije čak i heavy solom koji prelazi u wah virtuoznu eskapadu i uspinjanje prema vrhu vrata gitare klimaksom na kraju samme pjesme. Stvarno vrhunska pjesma koju bih izdvojio zbog ludog, emocionalnog i žestokog „drivea“ koji ju obilježava prije svega. U ovoj pjesmi je najočigledniji duh iskonskog rock n’ rolla.

“Can’t Buy Happiness” je posljednja stvar kojom se zatvara album. Počinje disharmoničnim udaranjem akorda koji paraju uši te prelazi u spori teški doom. Atmosferom, ritmom, a o utjecaju velikih Alice In Chainsa uopće ne bi trebalo ni govoriti. Sveprisutan je kroz pjesmu. To odmah znači da se osjeća sjetna , melankolična, mračna, pomalo zagušljiva atmosfera, sporo otezanje i pjevanje u terci kao što su to činili sami Layne Staley i Jerry Cantrell. Vokal ovdje više baca na Cantrellov način pjevanja s novijih albuma nakon Staleyeve smrti ( Black Gives Way To Blue, The Devil Put The Dinosaurs Here). Ali držanje terce je uvijek tu, barem u pozadini, kao što sad William Duval čini,potiho ali djelotvorno. Opet prelaženje u Pattonov način pjevanja što podosta osvježava pjesmu. A onda nešto nadasve neočekivano – ista ona atonalnost s početka pjesme, jaki, reski, teški riffovi, a vokal neurotično viče iz pozadine kao kroz megafon koji je koristio Scot Weiland. Jak utjecaj Stone Temple Pilotsa. Velika poveznica s dijelom pjesme “Trippin On A Hole In A Paper Heart”. Povratak na Alice In Chainse,atmosfera jako podsjeća na težinu pjesme “A Look In The View” kako bi se vratilo još jednom na pattonovsko pjevanje i zaključilo mješavimon STP-a i Zakk Wyldeovskim virtuoznim divljanjem na gitari. Opet Faith No More do kraja vođen laganom melodijom „slashovskog“ Les Paul sola koji privodi pjesmu kraju, a tako i sam album. Ali zato „suprise“, zadnjih par riječi završava, pogađate – u AIC stilu.

Svi ljubitelji alternative, stonera, black sabbathovskog dooma, grungea u stilu Alice In Chaisa, Soundgardena, pa čak i Mudhoneya (pionira cijele seattleovske scene uz Green River i Melvinse), Faith No Morea , Mike Pattona, Hendrixa, Led Zeppelina, Audioslavea, Zakk Wyldea, Black Label Societyja, zvuka Les Paul gitare i mnogo drugih izvrsnih stvari, naći će sebi makar ponešto na ovom izvrsnom albumu.

Ako ste ipak sretnik proširenih horizonta u glazbenom smislu, naći ćete sve navedeno. Dopustite da vam ovaj bend digne frekvenciju kroz čitav album i ostavi vas ispunjenima. Također preporučam da ih se pogleda uživo, jer jedan bend ovakvog kalibra i ovolikog truda to definitivno i bez pogovora – zaslužuje.

Oglas