Remember Yesterday – The Beatles Story: Vedro, kako i valja

Oglas
Remember Yesterday – The Beatles Story/Promo

Piše: Janko Heidl

Počelo je odlično. The Backwards, četvorka iz slovačkih Kosica, u istovjetnim sivim odijelima bez ovratnika, prštavom je vedrinom zaredala pjesme iz ranijeg repertoara liverpulskih čupavaca – „Twist and Shout“, „Roll Over Beethoven“, „Please, Please Me“, „From Me To You“, „She Loves You“, „I Wanna Hold Your Hand“…

Tko i zašto pohodi tribute koncerte, u biti neozbiljne travestije, cirkusarije vašarskog karaktera na kojima se neka glazbena momčad pravi da je neki drugi, bolji i popularniji  sastav, dok po prirodi stvari naprosto ne može te pjesme izvesti tako dobro kao što su ih izvodili originali, a još manje emanirati energiju kojom zračiše izvornici, pitanje je na koje bi bilo preuzetno i pokušati odgovoriti u ovako kratkom osvrtu, no praksa pokazuje, a poznavatelji prilika tvrde da su takvi nastupi mahom odlično posjećeni i da su cijene angažiranja tribute bandova među najvišima u kategoriji izvođača nezvjezdanog statusa.

Ipak, čak i gorepotpisani sredovječni skeptik mrkogleđa, kojemu se takve priredbe načelno čine uvelike, ako ne i posve besmislenima – osim, dakako, u tržišnom pogledu, o čemu, je li, govore činjenice – a kojega je ipak zagolicao crvić znatiželje i ponukao da provjeri što će to ponuditi „Remember Yesterday“, replikacijsko-retrospektivni nostalgijski šou-okidač posvećen njegovim glazbenim miljenicima, najavljivan kao glazbeno-vizualni spektakl i više od tribute koncerta, u zagrebačkom KC Draženu Petroviću/Ciboni te se večeri, listopadnog petka trinaestog ove godine, osjećao posve ugodno, a mjestimično je uživao i iznad očekivanja.

Remember Yesterday – The Beatles Story/Promo

Buljuk zarazne energije kojom su Dalibor Stroncer (John Lennon), Miroslav Dzunko (Paul McCartney), Frantisek Suchansky (George Harrison) i Daniel Skorvaga (Ringo Starr) otpočeli prisjećanje na bolju jučerašnjicu uistinu je donijela više od daška onoga čime su zračili njihovi uzor predlošci. Dodamo li tomu da Daliborov glas doista nalikuje Lennonovom nazalu, a Miroslavov Paulovoj toploj zaobljenosti, da je Frantisekova gitara, osobito u solo dionicama, zvučala resko i čisto poput Harrisonove, da je Daniel naizgled nehajno udarao fus-činele lijevo-desno poput Ringa, da su svi zajedno nenametljivo, ali simpatično usvojili tipične, prepoznatljive kretnje Beatlesa na pozornici (prilaženje i odmicanje od  mikrofona /dva za trojicu pjevača/, gitare ovješene na odgovarajućoj ‘Beatles visini’, Lennonov otvoreni stav blago raskrečenih nogu, Harrisonov radostan nožni ples, Ringovo naoko nemarno ljuljanje; no zašto li su, pobogu, zanemarili preslatke beatlesovske sinhronizirane naklone nakon svake pjesme?), The Backwardse i njihov entuzijazam nije teško usvojiti sa simpatijama. Tomu su doprinijele i mjestimična obraćanja publici, odgovarajućim humorom prožete konferanse bestlesovskim govorom, u kojima su slovački momci dobro odmjerili koliko će se praviti Beatlesima, a koliko njihovim pseudoklonovima. To da su sve pjesme odsvirali i otpjevali točno (uz tek rijetko nezgodno odstupanje, uključujući i gotovo neshvatljivo Frantisekovo nedovoljno poznavanje teksta pjesme „Roll Over Beethoven“), možda je suvišno i spominjati (to je očekivani preduvjet, zar ne?), a pohvaliti valja i dobro ozvučenje, odnosno općenito dobro podešen i plasiran zvuk (zasigurno bolji nego na koncertima Beatlesa), barem što se tiče samoga komba.

Remember Yesterday – The Beatles Story/Promo

Podosta slabije čuo se, međutim, varšavski Royal Symphony Orchestra, neprestano nazočan na pozornici, čiji je obol u repertoaru kasnijeg dijela karijere (npr. „Lucy in the Sky with Diamonds“) znatno pripomogao doživljaju, dok se njihovo uplitanje u ranije pop-rock majstorije moglo oćutjeti bilo zanimljivim, bilo suvišnim.

Preskočivši hamburško-cavernsko razdoblje buba u kožnim hlačama i vjetrovkama, The Backwards su tijekom dvoičetvrtsatnog-dvoipolsatnog nastupa (uz otprilike dvadesetpetominutnu stanku namijenjenu ugostiteljskom punjenju-pražnjenju lisnica) pjesmaricom, maskom i kostimski (bež odijela bez ovratnika za ’65-’66; „Sgt. Pepper’s“ kostimi plus brkovi za ’67-’68; „Abbey Road“ stil za ’69-’70), kronološki, skraćeno, predočili put Beatlesa od do, a mada nismo uspjeli zamijetiti najavljene koreografske atrakcije, kao ni neka druga obilježja kojom bi „Remember Yesterday“ zaslužio pridjevak spektakla, opći dojam bio je onaj zadovoljavajuće razgaljujućeg zabavnog izlaska.

Ček dis aut