Oglas

Zagrebački Šank?! svojom je uličnom poetikom tokom godina bivanja na sceni osvojio ne samo underground publiku već cijelu generaciju buntovnika. Uvijek dosljedni sebi, kritični prema ljudskoj gluposti, političkim ekstremima, zadrtosti ili licemjerju, postali su glas svih nas u trenu kad se sve teže dolazi do riječi. Borba od prvog dana, s malo šanse za uspjeh, dovela ih je do dva rasprodana koncerta u Malom pogonu Tvornice u rujnu 2012. nakon tek dva objavljena albuma. Isti je zabilježen na DVD izdanju, a dva albuma kasnije, Šank?! je zreo za objavu novog materijala.

Svaki njihov koncert karakterizira izuzetna količina energije i pucanje glasnica pa će tako nadolazeći zagrebački koncert u Vintage Industrial Baru 09. ožujka bit još jedna prilika potrošiti grla uz ovu eksplozivnu punk rock kombinaciju.

Tom prigodom, zavirili smo u njihov tabor gdje nam je Alen Rakić, vokal Šanka?!, ispričao priču o kvartu, odrastanju i sirovoj iskrenosti prizemljenih ljudi koji čine ovaj bend.

Kroz sedam godina objavljivanja autorskog materijala i prašenja na pozornicama diljem Hrvatske i regije, Šank?! je izgradio svoje ime i zacementirao svoje mjesto na sceni. Fanovi organiziraju autobuse za svirke koje su mahom rasprodane, iza vas su četiri albuma, dvodnevna svirka u kultnom zagrebačkom klubu ovjekovječena na DVD-u, tvorci kvizova Šank?! pretvaraju u „milijunsko pitanje“… Neki bi rekli da je trenutno bend na svojem vrhuncu, no čini mi se da je ono najbolje pred vama. Gdje se vi vidite trenutno?

Alen Rakić: Kako god. To sve što si rekla lijepo zvuči ljudima sa strane. Mi i dalje radimo svoje  poslove od kojih živimo i tako će to i ostati. Nema tu nikakvih velikih planova za budućnost benda. Zapravo, plan je svirati što je više moguće, a u skladu sa mogućnostima koje ostaju nakon posla i nakon vremena provedenog sa obiteljima.

Vaši većinom rasprodani koncerti, poput dvodnevnog koncerta u Tvornici dokazuju da je era Šanka?! kao predgrupe iza vas. Većina fanova bi se s tom konstatacijom složila i vezano za svirku u Domu sportova. Pred vama je sada svirka u Vintageu i put za Irsku, u kojoj ne manjka vaših fanova, a poneki od tamošnjih hardcore fanova tetovirali su i kosturka! Koliko sam primjetila, koncertu u Vintageu, omiljenom zagrebačkom klubu se posebno veselite. Jeste li još uvijek nostalgijom vezani za manje, eksplozivne svirke i neopterećeno druženje s ekipom na šanku? Je li koja od njih ostala u posebno dragom sjećanju?

Alen Rakić: Vintage nam se zapravo nalazi u kvartu i naravno da se posebno veselimo, no isto tako je i najveća trema svirati pred ekipom jer ekipa je uvijek brutalno iskrena. Također, kako si i rekla, prirodnije nam je svirati u manjim prostorima ispunjenim dimom.  Vintage je već stekao pomalo kultni status i, iako se nikako ne može nazvati malim klubom, zadržao je tu dozu šarma koja nedostaje novim klubovima bez koje rock’n’roll jednostavno gubi određenu draž. Što se manjih svirki tiče, u posebnom sjećaju ostaje promocija albuma “Grad je naš” u birtiji Time na Malešnici, a i svaki posjet Grey Roomu na CBGC style uvijek je avantura za sebe.

Kada smo već kod nostalgije, česta tema vaših pjesama je sam grad Zagreb. Kako je izgledalo to odrastanje Šankovaca u Zagrebu? Vaš posljednji singl „Kada me pitaš“ u kojem se Dinko ulovio mikrofona, onako ogoljen na gitaru, harmoniku i vokal, posebno se emotivno pozabavio tom temom.

Alen Rakić: Nije poanta Zagreba kao Zagreba. Nama Zagreb predstavlja našu ulicu, naše društvo, nevino i neiskvareno djetinjstvo. Jednako tako Zagreb nam predstavlja prve poljupce, prve izlaske, pijanstva, svađe, prvi dodir s muzikom…i kao takav postao je dio nas. Mislim da je razlog zašto se svugdje gdje smo do sada bili u glas pjevaju sve pjesme o Zagrebu upravo taj što i ostali prepoznaju da to nisu pjesme o Zagrebu nego pjesme o djetinjstvu i mladosti i stoga se puno ljudi može naći u istima.

Zahvaljujući Šanku?! može se reći da punk kod nas još nije umro ili utihnuo. Vjerni glazbi koju izvodite, albume Šanka?! dijelite besplatno, vraćate se snimanju u garaži,… Kako se nosite sa zamkama DIY pristupa stvaranju studijskih izdanja?

Alen Rakić: DIY je u današnje vrijeme zapravo i jedina realna opcija. Izdavaštvo je u svom smiraju i ono što oni mogu pružiti jednom punk ili rock bandu na ovim prostorima jednostavno nije potrebno. Također, DIY je i određeni oblik slobode, a to je ipak ono čemu svaka individua teži. U konačnici, nekako ti je najdraže i najviše cijeniš ono što sam napraviš.

Jednom prilikom ste izjavili da su vam albumi kao djeca i sigurna sam da u tom pogledu ne možete izabrati jedan kao najdraži. No, da zaista svaki ima svoj karakter, kako biste ih opisali pojedinačno?

Alen Rakić: “Grad je naš” je žestok i buntovan album. Album drito u glavu, nastao u roku par mjeseci od prve probe, a to se točno i osjeti u njemu. Sirov i iskren. Ono što punk treba biti. Kada smo ga snimali osobno sam imao 24 godine. Svaki sljedeći album donosi promjenu koja dolazi s godinama, pa je tako i vidljiva razlika u odnosu na primjerice “Naša stvar” gdje svi imamo preko 30 godina. Albumi tako ne postaju lošiji s vremenom, dapače – albumi odrastaju kako i mi odrastamo. Teme su možda malo emotivnije, no mislim da nismo previše izgubili na žestini, samo smo tu žestinu malo drugačije artikulirali.

Šank?! angažirano i vrlo artikulirano ukazuje na društvene probleme i anomalije kroz tekstove svojih pjesama. Zbrajajući godine iskustva i strmoglavljujuće tekovine našeg društva, ne sumnjam da vam ne nedostaje tema za nove materijale?

Alen Rakić: Joj, vjeruj mi da bismo bili sretniji da nam manjka tema i ideja, no to nažalost u ovome društvu nije tako. Štoviše, toliko je toga da su ljudi već i otupili na sranja pa možda i nije više fora pjevati kontra nepravde. Bilo kako bilo, nadam se da će ljudima doći iz guzice u glavu i da ćemo se svi skupa trgnuti i mijenjati ovaj svijet na bolje, barem za one koji dolaze.

Spomenuli ste nedavno da se spremate na snimanje svog petog studijskog izdanja. Jeste li se već usidrili u studiju ili se na to spremate nakon Dublina? Što nam novi kreativni ciklus donosi?

Alen Rakić: Trenutno smo u pripremi za nadolazeće koncerte, no svako toliko malo zajammamo na probi i tu nastaju kosturi novog albuma. Zapravo ništa ne forsiramo, stvari dolaze svojim tokom, a kada ih se skupi određeni broj – upalit ćemo mikrofone i to će biti to!! Obzirom da ne znamo kako će te stvari izgledati i kakav zvuk će imati novi album, veselimo se njemu kao i bilo tko drugi. Svima skupa će nam to biti svojevrsno iznenađenje.

(Emanuela Tomino/Mixer.hr)

Ček dis aut