Oglas

Bend Slow Motion Suicide jedno je od zaista većih osvježenja na domaćoj glazbenoj sceni. Nakon tri godine krativnog stvaranja ovog kolektiva, njihov prvi studijski album objavljen je krajem prošle godine. Najavljen singlom “Castaway”, prvijenac je postavio ljestvicu vrlo visoko, a nakon njegove online distribucije, ova četvorka je spremna koncertno predstaviti svoj glazbeni dragulj, ni manje ni više nego u Tvornici kulture, u petak 3. veljače 2017.

Bend čine Nicky Ingram na vokalu, Mark Leossa na gitari, Anna Smith na basu te Iggy Krutz na bubnjevima, a iza ovih umjetničkih imena kriju se kreativni glazbenici Nikša Lovrinić, Marko Kostić, Ana Kovač i Igor Kruc. Upravo smo s Nikšom razmijenili nekoliko riječi ususret nadolazećoj svirci u Tvornici.

U medijima ste etimologiju imena benda predstavili kao „idiom svega lijepog i ružnog što nas polako ubija“. Polazi li to od česte premise „sex, drugs and r’n’r“ ili postoji puno dublja strana vašeg promišljanja o smislu ili besmislu svakodnevnice radi koje ste se odlučili za to ime? Koji su to vaši mali smrtni poroci?

Nikša: Zapravo ne polazi od te stare premise, a da li je razina površnosti slična će morati netko drugi reći. Zapravo me ideja indiferentnosti svjesnog postepenog uništavanja kroz dugi period vremena fascinira. To može biti i zanemarivanje sebe u bilo kojem obliku, ne treba biti alkohol ili droga. Može biti veza koja ne funkcionira, guranje problema pod tepih, neiskrenost koja te ugrize za nekoliko godina, itd., itd. Poroci su nam živciranje pojedinaca koji se daju isprovocirati. Kakav je to ogroman i veliki gušt!

Samim imenom benda, ali i odabirom vaših umjetničkih imena kao članova benda, usmjerili ste svoje prve korake u glazbenom putovanju prema inozemnom glazbenom tržištu. Slažete se da je potrebno i dozvoljeno sanjati veliko?

Nikša: Sve je u životu dozvoljeno. Uvjerio sam se da je doslovno sve moguće ako se trudiš, učiš i uporan si. Ako je moguće podbaciti u stvarima koje ne želiš pa zašto se ne okušati u stvarima koje želiš?

Nikša, ti si svojedobno živio u San Franciscu, zar ne? Da li te taj segment tvog života zapravo otvorio prema ideji da su zemljopisne granice zapravo zanemarive što se tiče glazbe, umjetnosti, ali i poslovnih suradnji u krajnjem smislu?

Nikša: Točno. Davno nisam zapravo čuo jednostavnije objašnjenu ideju. Zemljopisne granice postoje, ali može ih se i proći. Putovanja su odgovor. Toliko je jednostavno otići negdje. Ne treba ti zapravo niti toliko puno novaca, što je obično prva prepreka. Može se i naći posao i preživjeti. Treba samo imati volje. A uvijek se možeš i vratiti, ne znači da si podbacio. A u današnje vrijeme preko interneta je doslovno do svake osobe na svijetu vrlo jednostavno doći, samo treba tome posvetiti vremena. Da vam samo kažem s koliko vrhunskih umjetnika sam izmjenio mejlove, a da se ne poznajemo osobno… To su sve ljudi od krvi i mesa i poprilično normalni ako se mene pita.

Vaše debitantsko izdanje miksao je Igor Rogović u San Franciscu, dok je mastering radila Emily Lazar u New Yorku, koju u svijetu glazbe veže rad s Davidom Bowiejem i Foo Fightersima. Kako su vam se putevi isprepleli?

Nikša: Htio sam da mix i master naprave face. Ne da se kasnije mogu pohvaliti s tim jer se zapravo ne hvalimo često s time, već isključivo da se to prepozna u samom zvuku. Igora sam upoznao slučajno i spojili smo se iz ljubavi prema dobroj glazbi, a Emily sam kontaktirao preko mejla, izmjenili smo nekoliko poruka i radova te smo počeli kroz 4 mjeseca raditi zajedno kad smo dogovorili uvjete. Zapravo je divna žena i veliki profesionalac koja je napravila sve što sam htio i bila je puna ohrabrujućih poruka nakon što je album izašao.

Zanimljiva je činjenica da ste se i unutar benda našli s različitih strana Hrvatske. Često se veliki perfekcionisti u glazbenom svijetu teško mire s manjim izborom „srodnih duša“ u, uvjetno rečeno manjim sredinama. Jeste li se vi doslovno tražili? Koliko sam upoznata, ti si već imao dosta spremnog materijala… Jesi li ga slao potencijalnim suradnicima dok nisi našao nekoga tko se uklapa u tu glazbenu priču?

Nikša: Nisam znao što ću dobiti, ali sam krenuo iskreno. Svima sam polako objasnio što hoću i bilo je ljudi koji nisu kliknuli i oni koji jesu. Ostalo je nebitno. Nije čak ni bitno da svi razumiju sve što želim napraviti i kako ćemo to dobiti, međutim svi trebaju vjerovati i biti na istom vagonu koji ide u jednom smjeru. Čak i ako ide u krivom smjeru.

Koja je to glazbena priča i ideja Slow Motion Suicidea?

Nikša: Spojiti stilove koji nam pašu i volimo svirati, otkrivati nove instrumente, stvarati novu glazbu i pokušati uživati u procesu.

Cijenjeni Dubravko Jagatić vas je za Nacional opisao riječima „Slow Motion Suicide zvuči kao nova američka rock atrakcija“. Mnogi su prepoznali da zvuk gradite na zvuku 90-ih. Čime vas je upravo ta era obilježila?

Nikša: Jako smo zahvalni na svim pozitivnim kritikama koje smo dobili. Era 90-tih je obilježila odrastanje i teško ju je izbjeći dok pišeš pjesme. Jednostavno, volim glasne gitare i pamtljive melodije i takvu glazbu stvaram. Kroz vrijeme će se to i profilirati u određenom smjeru, međutim ne vidim ništa pogrešno u tome – ni miješati više stilova ili utjecaja i eklektično ih spojiti u neku cjelinu. Ideja je zapravo da ne budemo sladunjavo i ljigavo patnički doživljeni od strane publike jer to zapravo i nismo kao ljudi. A glazba neka priča sama za sebe.

Vaš istoimeni album prvijenac objavljen je prije nekoliko mjeseci. Što je usporilo njegovu koncertnu promociju u Zagrebu?

Nikša: Iskreno, najprije smo htjeli postići distribuciju pjesama online putem pa se i sama promocija odužila na dva mjeseca. Ali sad ćemo zapravo vidjeti da li smo uspjeli po tome koliko ljudi zna pjesme i dođu nas vidjeti na svirci uživo.

Uz svirku u Tvornici, kakav je daljni raspored za Slow Motion Suicide? S obzirom na kreativnu reputaciju benda skrivate li već novi materijal u rukavu ili planirate prvo saživjeti s prvim albumom na live svirkama?

Nikša: Novi materijal postoji, međutim publika nije čula ni ove pjesme u punom sjaju tako da ćemo čitavu godinu posvetiti brušenju vještina sviranja prvog albuma, putovanju i preživljavanju u skromnim uvjetima.

(Emanuela Tomino/Mixer.hr)

Oglas