The Clash, 40 godina: Velika ružičasta knjiga – privlačno iskrzana kronologija vlastitim riječima

Oglas

Piše: Janko Heidl

„Ako ne volite The Clash, onda ne volite rock and roll,“ glasila je jedna promidžbena krilatica plasirana uz dugosvirajući prvenac The Clasha, imenovan „The Clash“, a objavljen prije (skoro) točno četrdeset (!) godina, 8. travnja 1977.

E, sad, navedena krilatica baš i ne pršti od originalnosti, a kakva slična ili ista vjerojatno je svako toliko bila nalijepljena i ponekom drugom izdanju nekog drugog izvođača. Promo stručnjaci i ‘stručnjaci’ svaki će svoj proizvod poduprijeti nekom bombastičnom rečenicom, pa ćemo kao o ‘legendarnima’, ‘kultnima’, ‘veličanstvenima’, ‘remek-djelima’, ‘događajima godine’  malne svakodnevno čitati/slušati i onda kad je riječ o beznačajnim i nedarovitim poluanonimusima.

U slučaju The Clasha i gornje rečenice, međutim, promidžbenjaci su, bilo slučajno, bilo svjesno, doista bili u pravu. Punk, punk-rock, novi val te srodan im (u Velikoj Britaniji) prethodnik pub-rock, u drugoj su se polovici 1970-ih trsili, i u tome uspjeli, u pop-rock scenu vratiti energičnu bodrost rock’n’rolla 1950-ih i 1960-ih koja se u prethodnom razdoblju uvelike rasplinula, budući da su scenom, pojednostavljeno rečeno, ovladali tzv. progresivni, simfo rokeri, izvođači u kojih su ‘umovanje’, ‘dočaravanje suptilnijih psiholoških stanja’ i/li tehničko-tehnološka virtuoznost preuzeli primat nad načelno jednostavnijim, prijemčivijim,  probojno energičnim, duhovitim, zabavnim i(li) mladenački buntovnim dvo ili trominutnim glazbenim iskazima, što je ipak osnova, nulta točka rock’n’rolla.

Među tim povratnicima prvoj radosti rocka, The Clash su i onomad bili, a i do danas su to ostali, prva liga. Štoviše, ne samo da su u šačici najboljih punk-rockera/novovalaca (uz The Ramonese, Sex Pistolse, The Jam, Elvisa Costella…), nego su i među najvrsnijim, najveličanstvenijim sastavima rock and rolla uopće. Doista, tko ne voli njihov visokoenergični debi „The Clash“, a posebice njihov treći, znatno razvedeniji, ali i nadalje eksplozivan album „London Calling“ (1979), ne voli rock and roll. Takvomu slušatelju ne treba zato zamjerati – neka voli što tko voli – no ta se dva izdanja zbilja mogu rabiti kao mjera u tom smislu.

“The Clash”, Dallas Records

Povod četrdesete obljetnice The Clashova albumskog prvenca koristimo za (zakašnjeli) kratak osvrt na koncem 2014. u nas objavljeno (prev. Milan Pavlinović i Zoran Stajčić) izdanje ‘velike ružičaste’ knjige „The Clash“ (naklada Dallas), izvorno objavljene 2008. (Atlantic Books), uz punu suradnju s preživjelim članovima sastava, gitaristom Mickom Jonesom, basistom Paulom Simononom i bubnjarom Nickyjem Topperom Headonom. Gitaristu i glavnom pjevaču Joeu Strummeru srce je otkazalo 2002., kad mu je bilo 50 g.

Impozantna ružičasta knjiga nije priča iz koje će čitatelj saznati sve potankosti o pet-šest godina intenzivnog, srčano neumornog djelovanja za kojih je The Clash objavio pet studijskih albuma (među njima dvostruki „London Calling“ i trostruki „Sandinista!“, 1980., po želji grupe i uz odricanje od honorara, prodavani po cijeni jednostrukoga). Neće dobiti ni uvid u suptilnosti odnosa članova ili psiholoških mijena i iskušenja što ih donosi život svjetski popularne zvijezde rocka, niti će mu biti omogućeno da poviri u tajne umjetničke kreacije u viđenju te četvorice.

To, međutim, nisu mane. Knjiga je najvećim dijelom sastavljena iz kraćih, moglo bi se reći pankersko jednostavnih i sažetih, no inteligentnih i uvjerljivih prisjećanja pojedinih članova (uključujući i Strummera) na povijest grupe, iznesene u zanimljivim istršcima, dovoljno pregledno da pruže opću sliku kronologije, a vjerujemo i onoga kako tih nekoliko godina retrospektivno doživljavaju ta četvorica koja očito ne jadikuju za danima stare slave, niti samovažno uveličavaju svoj doprinos.

Uz nesporne glazbene vrline, The Clash je otprve imao smisla za vizualno, pa je i ova knjiga, prikladno, naglašeno dizajnerski artefakt, ispunjen elegantnim, dojmljivim rješenjima i odličnim fotografijama, sve uz izvrstan tisak na debelom sjajnom papiru, posve u duhu grupnog djelovanja u kojem je privlačan dizajn (odjeća, scena, ovici, promidžbeni materijali) bio komplementarno poticajan dodatak, odnosno naglasak vrijednom sadržaju, a ne pokušaj zamagljivanja ispraznosti šarenim pakiranjem.

Za kraj citirajmo Strummerovu izjavu koja zacijelo vrijedi i šire od glazbe: „Grupa je kemijska mješavina četvorice ljudi koju čini grupni rad. Možeš jednoga maknuti i zamijeniti ga s nekim tko ti se sviđa ili s deset ljudi: to ti nikad neće uspjeti. To neće ići i treba biti zahvalan ako ti se jednom u životu dogodi da vidiš grupe kao što su Booker T and the MG’s, The Meters, Creedence Clearwater Revival, The Doors ili The Rolling Stones ili bilo koji veliki sastav. To je neka čudna pojava koju nijedan znanstvenik nikad neće definirati i izmjeriti. I hvala Bogu na tome.“

Ček dis aut