The Great Gatsby Ballet – prvorazredna poezija u pokretu

Oglas

Piše: Janko Heidl

Bez dobrog poznavanja glasovitog istoimenog romana F. Scotta Fitzgeralda, bez programske knjižice ili bez šifrarnika koji bi nam objasnio što nam točno izvođači žele reći plesom, bilo je nemoguće narativno povezati obrise radnje, ako je ona uopće u ovoj baletnoj izvedbi i nazočna.

To, međutim, nije prigovor, niti mana. Privlačan naslov i roman zasigurno nisu zloporabljeni, ni, kako se kaže, iznevjereni, odnosno posrijedi su predrasudne, šablonizirane kategorije o kojima u ovom slučaju ne bi valjalo ni razmišljati.

Praizvedena u Kijevu, u listopadu 2014., ukrajinska produkcija međunarodnog autorsko-izvođačkog sastava, „Balet Veliki Gatsby/The Great Gatsby Ballet“ u konačnici je posve novo djelo tek daleko nadahnuto Fitzgeraldovom knjigom iz 1925. g., koja se nerijetko drži jednim od najboljih/najvećih američkih romana uopće, a nedokučivi putevi stvaralačke maštovitosti i intuicije predložak su razlistali do predstave koja bi, kao začudno samostalno umjetničko djelo, funkcionirala i da je dobila neki posve drugi naziv. Da „Gatsby“ i Fitzgerald nisu spomenuti, vjerojatno bi se malo tko domislio odakle je izvrla ta otprilike dvosatna višemedijska predstava koju sami autori nazivaju nadžanrovskim koreografskim šouom što ujedinjuje klasični balet, suvremeni ples i film.

Čak i baletnom laiku valjda je bilo posve očito da se na pozornici nalaze vrhunski izvođači, predani, radosno zaneseni i u tjelesnom pogledu svemogući ljubitelji vlastitog poziva, a na publici je bilo samo da isključi vlastita zamišljajno pretpostavna očekivanja o tome što bi baletni „Gatsby“ možda trebao biti i prepusti se uživanju u onome što je ponuđeno.

Uz odličnu, žanrovski razmjerno raznoliku, no općim ugođajem cjelovitu glazbu Ukrajinca Konstantina Meladzea, produciranu po ukusu ljubitelja „analognog“ zvuka, a koja je, uz izvrstan razglas,  gdjekad zazvučala kao da se izvodi sad, uživo, spojem dinamično koreografiranog plesa (djelo redatelja predstave, Amerikanca Dwighta Rhodena), često s deset-dvadeset izvođača na scenografski  gotovo minimalistički uređenoj, no ne i vizualno-dojmovno siromašnoj pozornici, i eksperimentalno stiliziranih, mahom sporokretnih filmskih projekcija na ogromnom ekranu-stražnjem zidu koje nisu tumačile radnju, nego su kolažno prisnaživale ugođaju, te uz razmjerno jednostavne, no odgovarajuće svjetlosne igre, predstavljene su poetične pokretne slike u kojima smo maglovito mogli očitati  ‘nevinu’ ljubavnu zgodu, ‘opasnu’ ljubavnu zgodu, prijetnju, izdaju, borbu dobra i zla, oćutjeti razuzdanu ludost dvadesetih kao i dramsko-dramatične dvojbe pojedinaca, osamljenost, ljubomoru, samodopadnost, nesigurnost … Nikad načistu o čemu je riječ, no vazda u napetoj slutnji, baš kao kad je riječ, primjerice, o instrumentalnoj glazbi.

Uz Denisa Matvienka u naslovnoj ulozi, pažnju je osobito plijenio zapanjujuće gumenasti Clifford Williams kao jedan od uznemirujućih karakternih čimbenika pa je, shodno tomu i dobio čujno najjači aplauz.

Iako predstavljen u Areni Zagreb, u kontekstu sportskog semafora, tj. objekta načelno namijenjenog razonodno populističkoj zabavi, „Balet Veliki Gatsby“ uistinu bje primjerak izvrsnosti kakva se rijetko viđa i u uglednijim dvoranama u kojima kadšto, premda sjedeći na plišu, a ne na preklopnoj plastici, gledamo kako nam, štono riječ, pod bubrege prodaju zna se već što.

 

Ček dis aut