Toni Starešinić: Otkrijte glazbeni svemir uz Sunrise Sessions XXXL u Vip Clubu

sunrise1piše: Janko Heidl

Sunrise Sessions XXXL na pozornicu zagrebačkog Vip Cluba u četvrtak 7. svibnja donosi improviziranu glazbu koju izvode gitarist Ivan Kapec, klavijaturisti Toni Starešinić i Hrvoje Galler, bubnjari Janko Novoselić i Borko Rupena, basist Goran Delač, udaraljkaš Mario Penton Hernandez i DJ Venom uz turntablese. Riječ je o predzadnjem ovosezonskom koncertu programa suvremenog klupskog jazza Chui ovu glazbu. Ulaz je slobodan, početak je oko 22 h. Na bokor pitanja odgovorio je Toni Starešinić.

Koncept grupe Sunrise Sessions, prigodice uvećane na osmočlani format XXXL – bez pjesama, bez stalne postave…

Toni Starešinić: …bez instrumenata… E, pa ipak imamo instrumente, hehe. Pjesama nemamo i to je jedan od glavnih čari cijele priče. Svaki koncert piše neku novu pjesmu, svaka postava daje neku svoju boju i izričaj, ali naravno, svaki koncert je povezan konceptom i širim okvirnim glazbenim stilom. Ma zapravo je posrijedi idealna platforma za druženje muzičara i sviranje uzbudljivih koncerata, platforma neopterećena glazbenicima, kanal za inspirativno i neopterećeno stvaranje glazbe.

Osobno mi je to sjajna prilika da zasviram sa što više muzičara i osjetim njihov puls, što me me stavlja u poziciju napetog slušatelja koji mora automatski reagirati na nove neočekivane momente. Kad imate bend i svirate duže s istim ljudima, vremenom se smjestite u taj neki sigurni kalup predvidljivih očekivanja, uglavnom znate kako tko diše i kamo to može otići, dok je u Sunriseu suprotno.

Ima li u Hrvatskoj publike zainteresirane za ovu vrstu improvizirane glazbe?

Toni Starešinić: Dobra posjećenost i velik broj koncerata jasno govore da publike za ovakvo što itekako ima. Da nema publike ne bismo sad ni razgovarali. Problem s ovakvom glazbom je da ljudi ne znaju da je vole dok je ne čuju – onda im se otkrije svemir.

Smatraju neki, baš džezeri, da to zapravo i nije jazz.

Toni Starešinić: Kod nas je jazz ostao podosta ukalupljen u nekim starim shemama koje nisu toliko zanimljive publici koliko glazbenicima koji ih sviraju, pa se stvorila distanca između jazza i publike, a to tako ne mora biti. Mnogi od tih muzičara će reći da mi zapravo ne sviramo jazz, no ako je jazz improvizacija, kako drukčije nazvati glazbu koja je sto posto improvizirana na pozornici, nego jazz. Posve je svejedno svira li se ritmički swing, bop, funk ili rock. No dobro, to je sad za neke druge rasprave.

Budući da je riječ o improvizaciji, dogodi li se katkad da baš i ne ide onako kako ste zamislili?

Toni Starešinić: Naravno, to su oni momenti kad ipak poželite da ste imali probu, ali to brzo prođe i sunce opet zasja.

Dosadi li vam ikada svirati nešto što nema kompozicijske forme?

Toni Starešinić: Ne, ako ne traje predugo. Konstantno sviranje improvizirane glazbe traži veliku psihičku koncentraciju i jako iscrpljuje. Zato treba zdravo dozirati.

Gdje se takva glazba se može čuti i postoje li u Hrvatskoj još neki bendovi koji rade nešto slično?

Toni Starešinić: Danas ovakve glazbe kod nas ima više nego ikad. Krenimo redom: Chui, Janko Novoselić Quintet, Capisconne, Hologram, Sonic Diptych, Kozmodrum, Tannu Tuwa, Punk Data, Nije Nishta, Mario Rašić Balkan Zoo, Zmajeva čelična kanđa, Željka At Ease, FogSellers, Tobogan,  Kristian Terezić Band, Bonebomb, Veselino Jazz Project…

Ček dis aut