U Rabu – rajskom otoku božanstvenog jazza – završen prvi Rab Jazz Festival

Oglas
foto: Davor Hrvoj
foto: Davor Hrvoj

Piše Krešimir Butković

U mirno rapsko jutro, dok gosti pomalo napuštaju ovaj raj na zemlji, sažimamo dojmove trećeg i završnog dana Rab Jazz Festivala. Sve je prošlo dok bi rek’o ”jazz”. Ali, jazz nije prolazan. Jazz je glazbena konstanta koja odgaja generacije novih mladih glazbenih umjetnika. Jazz je umjetnost. A upravo toj umjetnosti svjedočili smo u zadnju, nažalost kišnu, večer festivala. Organizatori su u šali rekli: ”Tako je uvijek kad Elma nastupa.” Da, no kiša nije nimalo umanjila svečanost i posebnost koncerata koje je najavila voditeljica Katarina Bačić.

Tonsku je bend Damjan Grbac Giipuja odradio u trenu. Pravi profesionalci. S lijeva nadesno predstavljaju se sinoć vrlo raspoloženi violinist i svirač tradicionalnih glazbala Marko First, potom saksofonist Andreas Marinello, centralna pozicija pripada vođi benda Damjanu Grbcu, a na bubnjevima maestralni Tonči Grabušić kojeg jazz scena pamti po mnogim odličnim suradnjama u jazz glazbi. Iako bi glazbenici najradije da se automobili koji prolaze kraj Moderato caffea kreću na električni pogon, publika zbog vrhunskog razglasa i tonca uopće ne čuje buku.

Giipuja, koja iza sebe ima dva objavljena CD-a uvodi nas svojim autorskim skladbama u idilične prizore Istre i Primorja. Naime, Grbac gaji poseban senzibilitet prema etno glazbi koja gravitira prema našem najvećem poluotoku. First svojim interpretacijama na sopilama svako malo izaziva ovacije u publici. Slijedi zaigrani ples Andreasovog saksofona i Markove violine, Damjan je mislima potpuno prenesen u izgubljenu stvarnost Mediterana kakav je nekad bio. Grabušić na bubnjevima daje sve od sebe i slijedi jazz spektakl koji zaustavlja publiku na kiši i okuplja ju oko terase kultnog kafića. Kiša nije uspjela isprati jazz. Rab je jednostavno otkrio svoju novu veliku ljubav. Giipuja nas uvodi u ”Nemantinjadu”, posebno glazbeno stanje osebujnog izričaja čiju emociju mogu dočarati i objasniti tek Giipuja i Grbac i to govorom univerzalnog jezika – jazzom. Ambijentalnost i seizmičko podrhtavanje srca u ljubitelja jazza izazvala je pjesma ”Pod Vrbnikom gradom”. Interesantno je kako kod autorskih bendova nikada ne možeš očekivati istovjetnost. Uvijek novi ”touch”, nove improvizacije i varijacije na skladanu temu. Grabušićev solo podsjeća nas zašto je jedan od vodećih bubnjara na sceni i zašto treba odraditi tisuće koncerata da bi se ovako opušteno prepustilo zagrijanoj atmosferi na terasi. Krcata terasa ovacijama ispraća završetak uspješnog nastupa benda. Zahvala Grbca i slijedi nova izmjena na podiju i brza tonska proba Elma Burnić trija.

U kratkoj pauzi, organizatori festivala Goran Ćuk, Marin Javoran te umjetnički direktor Bruno Mičetić zahvaljuju se Gradu Rabu, a posebice njegovom gradonačelniku Nikoli Grguriću koji je prepoznao važnost ovog festivala kako za otok tako i za samu glazbu i promociju jazza. Gradonačelnik je dao svoju punu podršku nazočivši sva tri dana na koncertima. Podršku je dala i publika, a računa se da je kroz sve koncerte prošlo oko 2000 ljubitelja jazza. Lijepo, zar ne!?

foto: Davor Hrvoj
foto: Davor Hrvoj

Elma nije ni počela s ”Caravanom”, a već je zaradila buran pljesak. Jednostavno, Rab ju obožava, a to se potvrdilo kroz sedam uspješno održanih koncerata ovog ljeta na otoku. Jazz standarde koje je odabrala od posebne su važnosti za nju jer ju u izvedbi podsjećaju na sevdah. Iako, što se tiče jazza, obožava Antonia Carlosa Jobima, ovaj put, u etno jazz večeri završnog dana festivala, Elma se odlučila predstaviti tradicionalni, ali i new sevdah, kako ona kaže. O čemu je riječ imali smo priliku čuti, no i osjetiti na vlastitoj koži kad smo se počeli ježiti u klavirskom uvodu Elmine autorske pjesme ”Loved” koju je posebno emocionalno odsvirao Petar Ćulibrk. Uključuje se Toni Novak na kontrabasu. Elma glasom otapa kamene zidove drevnog Raba. Uz autorsku pjesmu na engleskom jeziku, otpjevala je i dvije svoje sevdalinke ”Bosna nova” i ”Jutro sviće” koju je otpjevala, nenadano, s rapskim kantautorom Hrvojem Hodakom. Pjesme su popraćene ovacijama. Prepoznavši svog violinistu Firsta, poziva ga da im se pridruži što on sa zadovoljstvom i čini. Trio postaje kvartet, a onda slijedi Firstov show. Svaku pjesmu začinio je virtuoznim solo dionicama na violini koje su podizale publiku na noge i izmamile uzvike oduševljenja. Iako se nikad nisu našli zajedno u ovoj postavi, sve je klapalo; Elmin glas u suzvučju Firstove violine, bas u ritmu, pijanističke bravure Ćulibrka.

Elma je nagrađivana kantautorica, a dobila je i nagradu za najbolju vokalnu interpretaciju na Mostarskom festivalu 2014. Petar Ćulibrk jazz svira od četrnaeste godine i ucijepljen mu je u gene. Godine 2011. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu diplomirao je na Odsjeku za kompoziciju i glazbenu teoriju. Toni Novak uz bas svira i akustičnu gitaru. Uspješno je prošao brojne seminare po cijelom svijetu, a 2010. je nominiran za nagradu Status za najboljeg gitarista.

Kad nakon svake izvedbe dobijete ovacije, znate da imate vrhunski koncert. Elma se poput anđela sevdaha raskrilila nad Rabom i obujmila ga svojom dušom. Obožava ovaj otok, stoga se odlučila ”Eminu” sačuvati za bis. Suzne oči publike, razgaljena srca, uzdasi. To je Elma, to je Rab. Posebna emocija koja se miješa glasom i sluhom.

Iza ponoći završava treći dan više nego uspješnog Rab Jazz Festivala. Vrijeme je učinilo svoje pa nažalost nije bilo prilike za jam session i after party. Direktor Bruno Mičetić najavljuje još bolji festival iduće godine. Već mu se najavilo tridesetak velikih jazz imena sa željom da dođu na Rab, rajski otok božanstvenog jazza.  Novinari, kritičari i ljubitelji jazza oduševljeni su prvim rapskim jazz festivalom. Grad je uz njih, Turistička zajednica Raba, gradonačelnik, Rabljani i gosti. Uspješno je produljena sezona, sad treba raditi na produljenju festivala da postane tradicionalan i samoodrživ. Bravo za organizaciju, bravo za koncerte i uvjete, bravo za Rab koji obiluje brojnim lokacijama savršenima za koncerte. Jedva čekamo da nas pozovu dogodine. U stvari, toliko nam je bilo lijepo da se sami pozivamo.

Ček dis aut