Vesna Pisarović: Nikad nisam previše voljela nostalgiju

Oglas

vesna-pisarovic-nikad-nisam-previse-voljela-nostalgiju_ca_large

Program »Naša velika pjesmarica« predstavlja zbir nepostojećih ili čak nemogućih »standarda« iz razdoblja jugoslavenske pop glabe 1950-tih i 1960-tih, što je ironična referenca na »The Great American Songbook«

Uz trio Justina Kauflina i Pawel Kaczmarczyk Audiofeeling Trio, drugi dan festivala Jazz.hr/jesen, koji će se održati od 20. do 22. listopada u Koncertnoj dvorani Blagoje Bersa na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, nastupit će renomirana hrvatska pjevačica Vesna Pisarović. Nakon dugogodišnje istaknute karijere na području pop glazbe, Vesna Pisarović se 2006. odlučila za radikalan zaokret upisujući studij jazz pjevanja na Kraljevskom konzervatoriju u Den Haagu. Magisterij iz glazbene izvedbe ostvarila je na prestižnoj Guildhall School of Music and Drama u Londonu. S međunarodnim sastavom, u kojem će nastupiti čuveni kontrabasist Greg Cohen, promovirat će svoj novi projekt koji će na CD-u uskoro objaviti Croatia Records.

Kako ste zamislili program »Naša velika pjesmarica«?

– Taj projekt predstavlja zbir nepostojećih ili čak nemogućih »standarda« iz razdoblja jugoslavenske pop glabe 1950-tih i 1960-tih. Riječ je, naravno, o ironičnoj referenci na »The Great American Songbook«, koji je jedna od osnovica za čitav razvoj jazza. Posve slučajno, u ovu me avanturu uvela pjesnikinja Maja Perfiljeva, našoj javnosti dobro znana kao autorica stihova koji su obilježili jedno razdoblje jugoslavenske pop kulture, a tu mislim ponajprije na njezinu suradnju s Indexima i te dirljive stihove koji se pjevaju još i danas. Naime tijekom suradnje na mojem posljednjem pop albumu »Peti«, Maja mi je otvorila vrata jednom razdoblju bivše jugoslavenske populare glazbe koje nisam toliko dobro poznavala, te koje me zaintrigiralo da studiozno proučim i prethodna razdoblja, pogotovo kraj 1950-ih i početak 1960-ih. Tako sam shvatila da glazba 1970-ih – autorske skladbe i rock & roll glazba tog razdoblja – nije nastala ni iz čega. Fascinirala me heterogenost i glazbena raznolikost, budući da tu nalazimo big-band balade, swing aranžmane, twist, francuske šansone, vokalne sastave i crooner šlagere, pa sve do latino ritmova koji se smještaju usred Mediterana. Dakle sveopća hibridnost, gdje coveri i posudbe imaju jednaku važnost kao i autorska djela.

Razmišljala sam da bi to mogla biti odlična osnova za suvremeni pokušaj glazbene obrade, gdje bi uz jazz pristup, minimalne aranžmane te improvizaciju, ovu šaroliku glazbu mogla dekonstruirati, manipulirati, te ponovo sastaviti na intrigantan i drukčiji način.

Zašto ste odabrali baš te pjesme?

– Nije bilo posebnog i čvrstog kriterija odabira posebnih pjesama, jer zaintrigiralo me čitavo razdoblje, specifičan glazbeni pristup koji se temelji upravo na toj heterogenosti i hibridnosti glazbenih stilova. Pritom sam shvatila da je tu moguće povući paralelu s poviješću jazz glazbe u Americi koja i sama nastaje kao hibrid, iz raznovrsnih i heterogenih izvora. Naime ovaj projekt je neposredna ironična referenca na onu kanonsku »Pjesmaricu« popularnih songova, broadwayskih, filmskih i radijskih hitova, te standarda, koji ne samo da obilježavaju 1920-te i 1930-te, već upravo predstavljaju osnovu za čitav razvoj jazz glazbe.

Sam jazz, a pogotovo u svom radikalnom trenutku uz be-bop četrdesetih i pedesetih, upravo kreće od tih kanonskih »standarda«, ne bi li ih, naravno uz utjecaj drugih glazbenih pristupa i žanrova, dekonstruirao, uz reharmonizaciju, promjene tempa i melodijskih struktura, improvizaciju itd. A popularna kultura tog doba takav pristup još više razvija i iskorištava, uz daljnje posudbe, npr. latino ritmova i melodija, itd. Stoga mi je na ovom albumu, u ovdašnjem prijevodu »Naša velika pjesmarica«, a koji se sastoji od trinaest pjesama, prvenstveno bio cilj prikazati i predstaviti svu tu paletu raznolikosti stilova, postupaka, žanrova itd. Kao i pokušati proizvesti nešto što bi bilo zanimljivo današnjici.

Zašto je za vas važno evergreenima pristupiti na drukčiji, suvremen način?

– Nikad nisam previše voljela nostalgiju kao osjećaj. Vjerujem da je temelj svake umjetnosti afirmacija, ali i kreativna transformacija impulsa koje nasljeđujemo iz vremena koja nam prethode. Tako i ovaj glazbeni uradak zapravo tim songovima prošlosti ne pristupa na nostalgičan način, uzdižući na tron nedodirljivosti ono što je prošlo, već upravo suprotno, pitanje je što se u glazbenom pogledu kreativno i novo danas može učiniti s nekim elementima iz prošlih desetljeća. Dakle prevođenje tu nije stvar izbora, već upravo nužnost jednog suvremenog postupka. Jer upravo kad i Charlie Parker, Thelonious Monk ili Dizzy Gillespie posežu za popularnom glazbom dvadesetih i tridesetih, tu nema nikakve nostalgije već im ta glazba služi kao puka materijalna građa za eksperimente i daljnji glazbeni razvoj, uz prekide, zaokrete itd. Naš je postupak s ovim pjesmama bio sličan, ali uz jedan ironičan dodatak, jer ta zbirka pjesma nije stvar nekog utemeljenog kanona, već je upravo prijedlog stvaranja svojevrsnih »nemogućih« standarda.

Kako je suradnja s Gregom Cohenom utjecala na ovaj projekt?

– Cohen je naprosto glazbeni genij koji je projektu ne samo pružio čvrstu i imaginativnu osnovicu sa svojim kako iznimno preciznim tako i virtuoznim sviranjem kontrabasa, već je i na neki način pomogao u organizaciji i takorekuć goloruk dirigirao čitavim materijalom i čitavim šarolikim sastavom s kojim smo došli u studio. Mnoge od glazbenih zamisli na albumu upravo je predložio on sam, a zvuk koji definira album ne bi bio takav kakav jest bez njegova doprinosa.

Davor Hrvoj

(objavljeno 17.10.2016. u Novom Listu)

Ček dis aut