“Whitney: Biti svoja” – opominjući dokumentarac o princezi popa

14. Zagreb Dox (25. 2. – 4. 3. 2018.), Glazbeni globus – Whitney: Can I Be Me

Piše: Janko Heidl

Jedna od prepoznatljivih osebujnosti dokumentarnih djela britanskog filmaša Nicka Broomfielda (1948) jest neskriveno pokazivanje poteškoća na koje dokumentarist nailazi u nastojanjima da dozna ono što ga zanima, a što mogući subjekti ne žele iznijeti na vidjelo. Podosta privlačnosti Broomfieldovih dokumentarnih filmova bilo je baš u tom samoironičnom, samoomalovažavajućem priznavanju, objelodanjivanju, prikazivanju poraza slikopisnog zabadala koje se susreće s nevoljkom čeljadi što se prema njemu, dokumentaristu s mikrofonskom pecaljkom u ruci, nerijetko odnosi s agresivnim prezirom i ne želi mu prenijeti željene informacije i saznanja. Tako što zacijelo se događalo i događa se i drugim pregaocima istiga zanata, no Broomfield je tu nevolju učinio prepoznatljivom sastavnicom samih ostvarenja.

U stvaranje dokumentarca o posrnuloj, prerano preminuloj američkoj ikoni pop glazbe Whitney Houston (1963-2012) čija je zvijezda slave i uspjeha najsjajnije blistala 1980-ih i 1990-ih, Broomfield se, veli, upustio tek kao filmaš-znatiželjnik, ne znajući o pjevačici ništa više od prosječnog, ne osobito upućenog usputnog konzumenta pop-kulture.

Iako se u „Whitney: Can I Be Me“ (100 min, UK/SAD, 2017), koji je surežirao s austrijskim kolegom Rudijem Dolezalom (1958) – autorom većine dosad neprikazanih arhivskih snimki zabilježenih na Whitneyjinoj svjetskoj turneji 1999., a koje čine pretežni dio filma – Broomfield ne pojavljuje osobno ispred kamere, i ovdje se čini kao da je cjelina sastavljena od materijala drugog stupnja važnosti i zanimljivosti, zaobilaznim snalaženjem i domišljanjem stvaratelja koji ne uspijeva doprijeti do prvorazrednog i najrelevantnijeg štofa, mada kao sugovornici sudjeluju i neki od Whitneyjinih bliskih suradnika, poput njezinog negdašnjeg tjelohranitelja, glazbenika iz pratećeg sastava i djelatnika diskografske kuće Arista.

Mada generalno uspijeva u namjeri portretiranja Whitney Houston kao neobično drage, brižne i iskrene osobe koja je zbog tih cijenjenih ljudskih vrlina, u sprezi s pripadnim osobinama krotkosti, nedostatka zloće, odlučnosti i odrješitijeg zalaganja za svoje ja – odatle u naslovu „Can I Be Me“, rečenica/neuslišena molba koju je često uzalud izgovarala – postala žrtvom grabežnije usmjerene okoline što ju je oblikovala prema svojim zamislima, Broomfieldov i Dolezalov cjelovečernji prikaz doima se podosta razvučenim, tanušno skicoznim prilogom iz kojeg bi tek trebao nastati bogatiji, uzbudljiviji, zaokruženiji film.

Međutim, daleko od toga da je riječ o kakvoj god krpariji. Broomfield i Dolezal Whitneyjin život i karijeru nastoje promotriti i predstaviti iz nestandardnog gledišta, nesumnjivo uspijevaju predočiti jednostavnu, nerijetko dječje naivnu i jednostavnu milinu te iskrenu vedrinu djevojke i žene koja je u javnosti doživljavana kao moćna diva i seksepilna zvijezda te nenametljivo ganuti prikazom njezina rasapa. Podsjetiti, također, na često i lako zanemarenu činjenicu da nošenje s pritiscima koje namiru zvjezdani status i bogatstvo zahtijeva izvanserijsku čvrstoću i stabilnost karaktera, kao i na grozu medijskog senzacionalizma koji će se uvijek lešinarski svrdlati po nevažnom, ali ‘atraktivnom’ – u njezinom slučaju, primjerice, po pitanju je li je bila lezbijka i biseksualka, što doista nema ni najmanje veze s njezinom umjetnošću.

Ček dis aut