Zagreb dixieland ansambl u Siscia Jazz Clubu

Oglas

DIXIE SJCOve subote u bogatom zimskom programu Siscia Jazz Cluba na redu je bilo vraćanje nekih devedesetak godina unatrag. Gosti su naime bili sedmorka iz Zagreb dixieland ansambla s glazbom koja je svoj vrhunac doživjela tamo negdje od 1915. – 1930. godine. Pod „kišobran“ dixielanda potpadaju zapravo stilovi sviranja koji su se u New Orleansu i Chicagu razvili u to doba. Radilo se o kolektivnoj improvizaciji manjih bandova od kojih su u to doba bili najpoznatiji oni „King“ Olivera, Jelly Roll Mortona, Louis Armstronga, Kid Oryja i još nekolicine velikana.

Ljudi kojima sam rekao da idem slušati zagrebačku varijantu dixielanda uglavnom su bili rezervirani prema mogućoj zabavi koja bi iz toga mogla proizaći. Osim toga, u za Sisak neobično bogatoj glazbenoj ponudi istog dana bilo je još nekoliko koncerata, pa su izgledi za dobru posjetu SJC na papiru bili mali.

Srećom, skeptici nisu bili u pravu, i što se tiče glazbenog sadržaja a bogme i posjete vjerne jazz publike koja i ovog puta nije mogla odoljeti izazovu. Vrlo brzo su baražna vatra klarineta, trube, trombona, saksofona, kao i pouzdana ritam sekcija gitare, tube i bubnjeva počeli krstariti ragovima, blues teritorijem, marševima, kao i one-step i two-step ritmovima.

Zagrebački su dečki oživjeli duh starih vremena, što je neke podsjetilo na filmove koji prikazuju vrijeme charlestona, a druge na crtiće o Tomu i Jerryju. Ono što se kod njih najviše svidjelo nije neka posebna tehnička virtuoznost – jer kod ove se vrste glazbe prvenstveno radi o timskoj igri i pridržavanju aranžmana – nego o poštovanju duha ove glazbe, koja kad je nastala nije bila namijenjena minucioznoj analizi profesionalnih kritičara, nego prije svega plesu i veselju. A veselja i topline je zaista bilo na pretek. Ansambl je napunio neveliki klub pozitivnom energijom iz nekih drugih i davno zaboravljenih vremena, kad su stvari bile jednostavnije, a veselje i tuga „bez ostatka“.

Opisivati i analizirati pojedinačni doprinos pojedinih glazbenika je uglavnom besmislen posao, zbog već navedene suštine dixielanda kao glazbe. Zajedno s nama su beskompromisno protutnjali Basin Streetom, West Endom, St.Louisom i drugim mjestima kolektivne povijesti jazza ili možda jass-a, kako su ga tada uglavnom zvali, donijevši osmjeh na lice ne samo posjetiteljima kluba, nego i njegovoj alfi i omegi Damiru Kukuruzoviću – i samom vrsnom glazbeniku – , kao i konobaru Zokiju, pravom zaštitnom znaku ovog „najljepšeg jazz cluba u Hrvata (cit. : Elvis Stanić).

Siscia Jazz Club već za nekoliko dana nastavlja sa izrazito bogatom zimskom serijom koncerata o kojima će nadam se ubrzo biti što za reći i na ovim stranicama.

napisao: Dinko Prpić

Oglas