Zakky Wylde zapalio Tvornicu i potvrdio da je još uvijek jedan od najvećih

Oglas

13407397_10206744020221162_1495141502_n

Zakk Wylde nije neko ime koje treba posebno predstavljati hard rock, heavy metal, southern rock publici pa čak ni publici koja se fokusira izričito na gitarističke virtuoze. Osim što je ponekad čak i glumac, najpoznatiji je kao najdugotrajniji bivši gitarist Ozzy Osbourneovog benda. Uzor mu je u početku bio Rhandy Rhoades, ali uvijek je imao svoj osebujan stil sviranja, što je kasnije rezultiralo potpunom autentičnošću u glazbenom izričaju. Također je multiinstrumentalist, vokal, tekstopisac i glavni „songwriter“ u vlastitom bendu Black Label Society, što se moglo vidjeti i za vrijeme samoga koncerta jer je vrlo često izmjenjivao mjesto za pianom i gitarom. Ali gitara je ono po čemu je oduvijek bio specifičan, naravno. Cijela njegova srž leži u njoj, kao da je stopljen s njome.

S Ozzyjeem je proveo vrijeme u bendu od 1987. (nakon što je zamijenio Jake E. Leeja, koji je otišao formirati Badlands s pokojnim ray Gillenom) i studijskog albuma „No Rest for The Wicked“ sve do „Black Rain“, kad ga zamjenjuje Firewindow Gus G. na albumu „Scream“. Zakk nakon Ozzyja nastavlja s Black Label Society i nakon prvog solo albuma iz 1996. „Book Of Shadows“, ove godine predstavio nam je „Book Of Shadows 2“, da bi u sklopu te turneje i došao u zagrebačku Tvonicu i očarao sve prisutne. Kako pojavom tako i glazbenim umijećem

HPIM3558
Uvertiru u sam koncert započeo je Jared James Holmes svojim hard rock blues bendom i dobro zagrijao Tvornicu pozitivnom atmosferom s pomalo boogija u određenim djelovima. Dolazi iz države Winsconsin,a nakon EP-a pod nazivom „Old Glory And The Wild Revival“ 2015., izdao je album istoimenog naziva. Njegova pozitivnost, pa i dijelom skromnost, kad se govorilo o kupovanju njegovog posljednjeg albuma, osvojila je publiku te je ispraćen velikim pljeskom .

Nakon njegovog odlaska, čekala se zvijezda večeri te se Tvornica počela puniti dok nije bila dupkom puna, svjetla su se ugasila, a svi su se trudili prići što bliže bini te se stiskali uz samu ogradu.Naposlijetku bend je počeo u polumraku izlazit, a ovacije publike spontano su se prolomile mrakom. Svjetla su se upalila i show je mogao početi. Zakk Wylde, prepoznatljivog vikinškog izgleda, izašao je sa šeširom na glavi te započeo set laganom sentimentalnom southern rock “ Sold my Soul“ , kako bi „razvalio“ moćan solo pri sredini pjesme i ostavio sve prisutne u transu kad se popeo na svojevrsni „pijedestal“, što je radio tokom cijele večeri kada je „solirao“ pa možete pretpostaviti da je to bilo vrlo često. Na opće oduševljenje, naravno.

Nastavio je s laganicom „ Autumn Changes“ koja svojim ritmom i melodijom neodoljivo podsjeća na bezvremensku Pearl Jamovu „Black“ s određenim izmjenama i laganim „floating“ solom. Završila je isto tako, gotovo identično početku „Black“ pjesma. Ali poslužila je svrsi i opustila sve prisutne.

Nije za čuditi se jer Zakk nikad nije bio zadrt za jednu vrstu glazbe već je i prijateljevao s određenim pripadnicima alternativne i folk rock scene, kao što je pokojni, nikad prežaljeni vokal i osnivač benda Blind Melon – Shannon Hoon, koji je preminuo 1995. od overdosea. Zakk ga je dobro znao, družio se, pa čak i živio s njime za vrijeme kada se nesreća dogodila. Velike utjecaje možemo vidjeti na njegovom prvom samostalnom albumu „Book Of Souls“.

Na red dolazi „Tears Of December“ čime Zakk samo dokazuje svoju sentimentalnu stranu. Pjesma vuče ponekad i na bolje radove Bruce Springsteena, a vokalno se ne možemo oteti dojmu da, kada pjeva više dionice, da je rad i prijateljevanje s Ozzyjem jako utjecalo negovoj vokalnoj izvedbi jer zvuči kao sam Ozzy ponekad, što dakako nikako nije loša stvar. Na solu možemo zamijetiti veliki utjecaj Jimi Hndrixa što Zakk nikada neće i nije pokušao zanijekati s obzirom da mu se i sin zove po besmrtnom , po nekima najvećem gitarist svih vremena. Drugi sin se zove Sabbath, po čemu možemo vidjeti koliko ljudim glazba znači i koliko su u njoj. U potpunosti svoje srži.

„Lay Me Down“ nastavlja u sličnom tempu, lagano, osjećajno, što je sve natjeralo na njihanje, a solo je samo izronio, predivan, emotivan i škripući, brz i virtuozan. Fuziranje kakvo samo Zakk Wylde može izvesti. Tu je nastala opća euforija. Možemo reći da je samo dokazao koliko je dobar „Book Of Shadows“, pravi southern rock u koji je dato mnogo duše.

HPIM3552

Slijedi „ Road Back Home“ s prvog solo albuma, čistokrvni južnjački duh, tjera cijelo tijelo da se naježi potezanjem riffova i back vokalima, a onda polaganim prijelazom u „ slide – driven“ solo. Refren pogađa izravno emocionalno kako bi prešao u još jedan emocionalan, ali moćan, jak erupcijski solo, na kojem čovjek može samo zatvoriti oči i pustiti da ga odnese. Virtuoznost i brzina na više nego zavidnom nivou, a osjećaj se ne gubi ni na tren. Solom i završava sama pjesma. Idealno. Atmosfera često podsjeća na radove velikog Lynyrd Skynyrda.

„ Yesterday’s Tears“ je jedna od onih pjesama koje prikazuju Zakkovu „bluesy“ vokalnu izvedbu, veliki utjecaj Ozzyjevog vokala u višim registrima. Solo, a što reći nego – potpun. U svakom smislu riječi. Od laganog emotivnog, hendrixovskog „Little Wing“ osjećaja do „kričanja“ pod brzinom virtuozne vratolomije. Refren opet jako baca na stare dobre Lynyrde. To je taj južnjački duh.

Slijedi „Between Heaven And Hell“, prepoznatljiva po Zakkovom umijeću sviranja usne harmionike i akustične gitare, čime vuče lagano na country stil dok se ne prolomi kratki brzi solo i onda povratak u mirniju branšu akustične gitare i usne harmonike. Pravo istinsko remek djelo. Odudara jako od ostalog repertoara ove večeri.

„Darkest Hour“ dokazuje još jednom Zakkovu priklonjenost molu, a tako i jako , izričito emocionalnom, a opet brzom solu, „zavijanju i plaču gitare“ na što ni najtvrdokornijoj osobi srce ne bi moglo ostati kameno. Jednostavan leteći predivan virtuozni solo i akustični završetak. No, to je bila samo uvertira za ono što nas je čekalo tada.

Dopire zvuk kiše i oluje, i to u malo produljenijoj verziji nego na studijskom albumu, što je sve ostavilo u posebnom ozračju usijale i vruće dvorane. Pozdrav publike nadolazećoj pjesmi je bio spektakularan. Ne prejak i napasan, niti prelagan nego – iščekivajući. Naravno, radi se o „ Throwin’ It All Away“, posvećena spomenutom preminulom Shannon Hoonu. Započela je lagano, akustično kao i većina pjesama, predivnog ljubavnog, ali nikako sladunjavog teksta , popraćena odgovarajućim back vokalima koji su se stapali u jedno. Refren je jednostavno rečeno predivan , moćan i emocionalno potkovan. I onda zatišje pred buru. Lagani akustični dio koji prethodi najdužem i najbržem, najfrenetičnijem i najekstatičnijem solu na cijelom koncertu. Započeo je u rukama i gitari Zakk Wyldea s lijeve strane pozornice da bi odjednom publika počela vikati „ Gdje je nestao?“.

HPIM3574-1
Naime, solirajući, Zakk je skočio među publiku i usijanu atmosferu kako bi je još više rasplamsao. Šetao je kroz publiku solirajući sve brže, moćnije, jače, osjećajnije, dok se jednostavno nije u potpunosti stopio sa svojom crno bijelom „Bulls-eye“ gitarom i pustio nju da govori sve ( „Left with nothing to say“). Ostalo nije bilo ni toliko važno. Dok je ostatak benda ostao na pozornici držati ritam sekciju, ipak se naposlijetku nakon izmjenjvanja gitare i piana, vidjelo tko je, iako prijatelj, zapravo u bendu gazda i majstor svog instrumenta. Ne samo da se stopio s gitarom nego se stopio s publikom. Svi su nahrlili prema njemu, okružili ga, snimali slikali, dok su na kraju odustali i od toga, samo su željeli uživati u performansu koji je izvodio. Ljudi su navijali, bili u ekstazi, nosili jedni druge na ramenima da bolje vide Zakkove vratolomije, a on je već prepoznatljivo, stavio gitaru iza glave i „ispaljivao“ sola bez greške. Kao da mu je na takav način lakše. To je trajalo dobru minutažu, ne želim ogriješiti dušu i reči točno koliko, ali više od samih 5 minuta, ako ne i blizu 10. Jednostavno nevjerojatno. Nakon toga samo se pokupio na pozornicu dok su svi hrlili na svoja mjesta uhvatiti kraj pjesme ispred bine i mjesta koja su „pogubili“ dok su išli gledati performans. Pjesmu je dovodio kraju pjevajući i držeći solo u isto vrijeme, što je dodalo cijelom efektu te lagano završio, kako bi oluja i gromovi opet zauzeli svoje mjesto. Definitivni vrhunac večeri koji će ostati svima urezan u pamećenje.

Slijedi „Dead As Yesterday“ , Zakk se prebacuje na akustičnu gitaru i počinje opet u južnjačkom „Lynyrd“ stilu, s bluesy vokalnom izvedbom i pratećim vokalima koji su sve nadopunili pa tako i klavijature koje su nadodale na veliko atmosferi. Nije izostao poznati „smješak“ nasred ove pjesme. Falsetto se savšeno uklapao u ovaj blues obrazac.

Pjesmu koju bih posebno izdvojio nakon hard rock – blues orijentiranih i virtuznih „Eyres Of A Burden“ i „Way Beyond Empty“ jest „The King“ definitivno.
Na „The King“ Zakk je sjeo za piano. Mirnim tempom započeo je u ozbiljnijoj maniri, sporo i sjetno, a toliko moćno da refren jdnostavno tjera suze na oči. Dovoljno je pogledati tekst pjesme, neću ga odavati onima koji ga ne znaju, kako bi ga mogli sami pročitati i poslušati pjesmu. Nekad se čovjek ne osjeća kao vladar svijeta, kralj, ali će sve dati i u najtamnijim, najmračnijim situacijama i biti uz nekoga tko mu je blizak. A to ga upravo čini kraljem. Na gitari ga je mijenjao klavijaturist, koji stvarno ima osjećaj za blues gitaru i koji je neočekivano i od same publike , pokupio pljesak. Samozatajan, ali prepun ekspresije koju izbacuje kroz piano i gitaru. Kasnije je i Zakk rekao „He can sing his ass off“, ali isto tako nadodao „He will do your dishes, be your taxman and give you all your money back“ kad je urnebesno predstavljao bend i izazvao opći smijeh. Ukratko, najemotivnija i najiskrenija pjesma na albumu, što može zaključiti svatko tko se potrudio poslušati je makar na kratko. Iako tu nije potreban nikakav „trud“.

HPIM3546

„Lost Prayer“ zahtjeva malo viši tonalitet pjevanja, čime prepostavljate, opet osjećamo utjecaj mlađeg Ozzyja. Pjesma ima odlične „breakove“ koji joj daju na snazi prije „vrištećeg“ sola. Zakk je plesao svirajući taj solo zajedno s gitarom. Tu i tamo se morao malo poslužiti „blesimetrom“ koji je bio na podu pozornice, isprintan na papiru. Nije za zamjeriti, zapravo je više za očekivati jer su pjesme jako „friške“.

Koncert je zatvoren sa „Sleeping Dogs“, pjesmom s pomalo mračnijim blues ugođajem, slide gitarom , tako i brzim dijelovima kao uvijek, ali ovdje je iz gitare izvukao maksimum u svim aspektima – laganim, brzim, vrištećim, ali blues naravno dominira. Preporučam svima da pogledaju spot pomalo čudne atmosfere, okultnog sadržaja. Ovakve pjesme te podsjete zašto se baviš glazbom i zašto te toliko fascinira i obilježi cijeli tvoj život. Jer glazba je život.

Prije oproštaja, vrlo je šaljivo predstavio sve članove beda. Basisat kao „devet puta nominiranog muškog, ali i ženskog glumca itd.“, bubnjara kao „čovjeka s devet brakova iza sebe, devet razvoda, čoveka koji nema novaca , živi u kartonskoj kutiji i mjenja djeci “pampersice“ svaki dan“, da bi se na kraju dotaknuo samozatajnog člana i rekao, kao što sam spomenuo, da je majstor na gitari, klaviru, može pjevati „kao lud“, oprat će vam suđe, biti poreznik i vratiti vam svaki cent. Govorio bi to dubokim guturalnim glasom, da bi završio piskutavim visokofrekventivnim glasićem i zagrlio svakoga od njih. Iskreno, bratski.

Na samom kraju sljedila je zahvala Bogu jer je i sam odgajan u vjeri, udaranjem o prsa u potpunom zanosu, još jednom pozdravu Hrvatskoj, dizanjem gitare u zrak kao zaštitnog znaka, kako bi ju naposlijetku poljubio. Što reći. Čovjek živi glazbu.

Stvarno je senzacionalno vidjeti koliko glazba, bilo kojeg ona usmjerenja bila, ujedini ljude u jedno i ljudi koji se ne znaju inače u privatnom životu komuniciraju, pričaju, pjevaju skupa. Andy Wood, pokojni pjevač Mother Love Bonea najbolje je to sročio : “ Let’s Fall In Love With Music, The Driving Force Of Our Living. The Only International Language. Divine Glory The Expression. The Knes Bow The Tongue Confesses. The Lord Of Lords The King Of Kings .“

HPIM3556

Ček dis aut