Alan Ford i današnji uspjeh duguje urnebesnoj duhovitosti i komunikativnosti koja je i nezahtjevnoj publici pružala priliku za puni užitak u prepoznatljivom Magnusovom crtežu i sjajnim scenarističkim eskapadama Bunkera

Piše: Zlatko GALL

Kada bi se prosudba o tuzemnom izdavaštvu stripova temeljila na dugovječnosti konkretnog stripovnog serijala, a takav dokazni materijal bio uključen Alan Ford, čak bi i poslovično sumorno stanje hrvatskog stripovnog izdavaštva djelovalo optimistički. Jer, Alan Ford, strip koji je tri decenija bio tiskan u pogonu Vjesnikove tiskare, nedvojbeno je apsolutni rekorder u kontinuiranom izlaženju. Štoviše, obdaren i aureolom čvrstog fenomena. Naravno i stoga što je skinuo rekord devetnaestogodišnjeg neprekinutog izlaženja Plavog Vjesnika (i njegovih 970 objavljenih brojeva), ali i što je, unatoč neprestanom umnažanju starih i višekratno objavljivanih epizoda u različitim formama (poput “trobojnih” edicija ili king-size tabli u Maxiju, ali niza reprinta) iznova nalazio novu čitateljsku publiku. Teško je naći bolju potvrdu o njegovoj  nepotrošenosti i izvanvremenoj aktualnosti koja ovaj strip  zapravo izdvaja i od najlujkrativnijih serijala koji pažnju plijene prvenstveno generacijskom nostalgijom.  

Izvorni uspjeh Alana Forda, koji se na domaćem tržištu pojavio sa zaglavljem već prilično profiliranog “Super Stripa” (čiji su glavni aduti tada bili Čelična kandža, Pauk, Maddockovi junaci, Ironside, Johnny Nero i Barraccuda), bio je gotovo navlas isti kao i u Italiji svega koju godinu ranije. Naime, prvi put objavljen u lipnju 1969. “Alan Ford” je doslovno preko noći osvojio talijansku čitalačku publiku, a o razmjerima uspjeha možda najbolje govori opaska znanog talijanskog strip-publicista i teoretičara Giannija Bona koji ga je proglasio “najvećim fenomenom suvremene talijanske stripovne produkcije”. Čak i u konkurenciji Bonellijevih komercijalnih mega-uspješnica odnosno stripova i s kod nas omiljenim Zagorom, Texom Vilerom, Komandantom Markom, Blekom Stenom… na kojima je godinama živjela izdavačka kuća iz Gornjeg Milanovca.

Alan Ford je prvi i dugo godina najzanimljiviji antijunak talijanskog stripa. Uspjeh dakako duguje onovremenom kulturološkom okruženju koje je pokazivalo nedvojbenu sklonost za crnohumornu satiru rođenih gubitnika kao i krajnje zanimljivom površinskom kopu koji je i nezahtjevnoj publici pružao zanimljiv i prepoznatljiv Magnusov crtež i sjajne scenarističke eskapade Bunkera. Dvojac Roberto Raviola (alias Magnus) i Luciano Secchi (znan po pseudonimu Max Bunker) svoj je pikarski stripovni serijal nabio izuzetnim humorom funkcionalnim već na prvu loptu. Zahtjevnijem je pak čitaču istovremeno pružao  užitak duhovite satire i očigledne sprdnje s temeljnim stereotipima suvremenog talijanskog društva. Naravno, uspjeh Alana Forda i izvan matične domovine posvjedočit će da je izvorna Secchijeva shema bila djelotvorna i drugamo. Posebice u Hrvatskoj, ali i drugamo na prostorima bivše države.

Grunf

Hrvatsko izdanje svoju je golemu popularnost dugovalo i sjajnim prijevodima Nenada Brixyja koji je uspijevao i Grunfove neonacističke poruke pretvoriti u podobne urnebesne fraze koje su pak – poput maksima “bolje herojski uzmaknuti nego kukavički pobijediti”, “bolje nečastan bijeg nego častan poraz”, “ko leti – vrijedi, ko vrijedi – leti, ko ne leti – ne vrijedi”… – postale omiljene kolokvijalne doskočice. Uzgred, Brixyjevu genijalnost prepoznao je i sam Max Bunker tvrdnjom da su njegovi duhoviti prijevodi (zadržavši izvorne crnohumorne note) bili bitan razlog za popularnost stripa u bivšoj Jugoslaviji.

U brojnim likovima unutar Alana Forda ipak je nemoguće ne prepoznati sasvim konkretne talijanske situacije. Poput, recimo, Grunfa, ratnog veterana fašističke vojske čiji intelektualni profil, zbrojiv pod nazivnik “vjeran i glup kao pas”, Secchi koristi kao očiglednu metaforu fašističkih ideologema. Ili pak Il Contea u domaćim izdanjima znanog kao Sir Oliver, probisvijeta i lažnog plemića s kriminalnim sklonostima kao efektnog predloška za zezanje s osiromašenom talijanskom aristokracijom koja se svakako “snalazi”.

Broj 1 i Sir Oliver

Zapravo, ni Grunf ni Sir Oliver nisu iznimke budući da čitava galerija ovog serijala – pa bila riječ o glavnim protagonistima ili o epizodistima – nosi neskriven pečat vremena i prostora u kojem nastaje uz čvrst satirički ubod u opća mjesta dehumanizirane svakodnevice.

Alan Ford (čiji je neposredni model za vizualizaciju lika bio glumac Peter O’Toole) kao oličenje neiskvarene nevinosti i prostodušnosti; Bob Rock kao – gotovo – materijaliziran lik iz skladbe Randyja Newmana “Short People”, obdaren nosom, ali i svim ljudskim manama i vrlinama (zapravo, autoportretna karikatura Raviole); Šef (u izvorniku Cariatide) kojem je lik posudio Secchi, oličenje nesposobnog birokrata; Jeremia (Geremia) kao tugaljivi hipohondor; Nosonja (Cirano), Skvik – dio TNT-ovske antropomorfne menadžerije neodoljivo nalik svojim gospodarima Bobu Rocku i Šefu te slojeviti Broj Jedan, križanac Metuzalema i prevaranta određenog dvama više no zgodnim ikonografskim atributima: sklepanom paralitičarskom stolicom i malom crnom knjižicom… Svi ti likovi tvore izuzetan karakterni složenac koji serijalu pruža bezbroj mogućnosti varijacija na formalno suženu temu. Pače, ono što se naizgled može činiti shematiziranim raspletom svake epizode funkcionira kao urnebesni finale sa začudnim obratom radnje (uz neizrečenu pouku: Bog čuva i glupe i poštene!) kada nesposobni gubitnici TNT-a još jednom uspješno razriješe i naj-složeniji zadatak. Uz uvijek isti epilog: nikada isplaćen honorar TNT-ovcima i zaključnu podvalu Broja Jedan.

Raviolin crtež – mada se čini pretrpan detaljem i urađen bez hijerarhije linija – svakako je kumovao uspjehu Alana Forda, no ključni adut serijala je scenarij Luciana Secchija. S obiljem izuzetno dobro funkcionirajućih  klišea čije ponavljanje – baš poput shematizirane završnice – nimalo ne umanjuje oštricu Fordove duhovitosti. Dapače. Čitatelj, očekujući već poznati geg, još jedno suoče-nje s uobičajenom replikom (Sir Oliverovo “Halo Bing, kako je brat… imam par sitnica za tebe!”) ili pak logičan krah Grunfovih naprava… unaprijed uživa u izvjesnosti. Jedan od najzahvalnijih Secchijevih izuma, vjerojatno smišljen da bi oživio po koju tanašnu epizodu, “pripovjedanje” je Broja Jedan, koje umjesto marginalne digresije postaje sjajan predložak za maštovito revidiranje općih povijesnih istina: od trojanskog rata, Odisejeva skitnji pa do Napoleonovih pohoda ili pada Rima. Doda li se ovom uvrnutom povijesnom diskursu i galerija negativaca koji su prodefilirali kroz epizode “Od Superhika do Gumiflexa” …), sasvim je jasno da je Secchijeva naizgled štura linija vodilja Fordovih avantura pametno osmišljen složenac s obiljem pritoka glavnoj matici naracije.

Zajamčivši ovom vremešnom serijalu daljnja umnažanja i reprinte namijenjene novim generacijama čitalačke publike koji će se sigurno na ovaj strip i danas (i sutra) zakačiti.