(Naslovna fotografija: Mašinko, Vjekoslav Azenić)

Specifični po neuobičajenoj postavi od čak tri gitare, isporučuju neodoljive rifove i brzo pamtljive, himnične refrene pod utjecajem kalifornijske punk škole. – riječi su koje idealno opisuju punk rock bend Mašinko. Uz poziciju na samom vrhu domaćeg punk rocka, Mašinka krasi neskriveno uvažavanje etabliranih kolega sa scene, ali prije svega i stalno rastuće publike koja na njihovim energičnim koncertima ekstatično pjeva iz sveg glasa. U to se možete uvjeriti već ovog petka, 17. siječnja u Vintage Industrial Baru gdje će Mašinko zajedno s publikom proslaviti 10 godina benda!

Povodom nadolazeće velike proslave saznali smo zanimljivosti o prvim probama, prvim pjesmama i nastajanju prvog albuma. Osim što nam je ispričao kako je nastao Mašinko te što im pri stvaranju glazbe ide lakše, a što (i zašto) traje dugo, bubnjar Pitura izdvojio je i druge važne trenutke iz karijere benda te otkrio ponešto o planovima za 2020., otkrio što ih veseli, ali i čega se boje, a ispričao nam je i zanimljivu anegdotu o “hrabrosti”. 🙂

  • Koji je to bio trenutak kad ste se nepovratno inficirali glazbom i odlučili uroniti u jedan takav projekt kakav je osnivanje benda i snimanje albuma?

Za mene osobno je to bilo negdje sa 12-13 godina, ideja “imanja benda” mi se činila kao sve što u životu želim pa sam si to onda i priuštio osnivanjem prvog benda 1997 godine sa ekipom iz škole. Samo inficiranje glazbom je počelo i ranije, prvo otkrivanjem vinil ploča od mog starog, a kasnije i samostalnim otkrivanjem glazbe i jednostavnog djetinjeg zaljubljivanja u istu.

Što se Mašinka tiče, mogu reći da se svojevrsna kemija osjetila već na prvim probama. Inače smo se svi znali od ranije, dosta nas je i sviralo već ranije zajedno u raznim kombinacijama, bendovima i pokušajima bendova. Tako da se od početka stvar počela brzo odvijati i već nakon nekoliko proba smo imali 5-6 pjesama, što je stvarno bilo fascinantno i nama samima.

  • Prvijenac “Mašinko” objavljen 2010. godine snimljen je u jednom danu? To je zaista impresivno, opišete nam malo to iskustvo.

Album je nastao stvarno brzo, počeli smo svirati krajem 2009. godine, a već negdje u ožujku 2010. smo snimali album. Pjesme su jednostavno izlazile iz nas, radili smo cca 2 nove stvari po probi. Na kraju ih malo usvirali i išli snimiti. Sve se odvijalo dosta spontano i bez posebnog plana. Album smo snimali kod Markija (Mark Mrakovčić, kod njega smo snimali sve naše albume do danas) u njegovom prvom studiju u garaži njegove kuće. Snimali smo uživo, cijeli bend, dosnimavali smo jedino vokale i neke solaže na gitarama. Svaka stvar je odsvirana u najviše 2-3 tejka od kojih smo izabrali najbolji i to je bilo to. Tako da album obiluje sitnim greškicama, nekim detaljima kojih sigurno ne bi bilo da smo snimali na neki “ozbiljniji” način (primjerice znam da na nekoliko pjesama ja držim tempo na hi-hatu u rupama na kojima nema bubnja kako tu bend ne bi ispao iz ritma, toga sigurno ne bi bilo da smo drugačije snimali). Ali nama se dopao taj sirovi zvuk i baš smo na kraju to željeli tako izbaciti, bez pretjeranog šminkanja i popravljanja. I dan danas mislim da je to bila dobra odluka jer mi album zvuči točno kako bi i trebao.  

  • Kada zaplivate među uspomenama, možete li se prisjetiti koje su vas misli i emocije vodile pri stvaranju pjesama za prvi album? Što vas inspirira?

Glavna emotivna nit vodilja tih dana je bio neki adrenalin i ushit jer se sve tako brzo odvija i jer stvari nastaju nevjerojatnom lakoćom. Stvarno smo bili nabrijani kao mala djeca. Sjećam se da je Šulc bio na nekom putu tjedan-dva, i dok ga nije bilo mi smo napravili 3-4 pjesme, kad se vratio i kad smo mu svirali nove pjesme on je doslovno skakao po prostoriji od euforije. Tako smo se svi osjećali tih dana vezano za bend.

Pjesme su uglavnom pisali Srki i Šulc (barem tekstualni dio, glazbeni smo dio radili zajedno prema nečijoj inicijalnoj ideji) tako da bi oni trebali odgovoriti ovo oko inspiracije, ali mislim da neću fulati ako kažem da se stvari svode na osobne dojmove društva kojeg smo dio. Možda smo na tim počecima malo previše pjevali o cugi, pa nas se dugo doživljavalo ko bend koji samo pjeva o tome kako se opija, što stvarno nije istina. Nadam se da smo tu sliku uspjeli malo izmijeniti do danas, sa pjesmama koje su nastale kasnije. Ali nisam siguran. 🙂

  • U čemu nalazite inspiraciju? Ima li nekih značajnih razlika u inspiraciji za pjesme s prvog albuma i današnjoj inspiraciji?

Ove teme sam se djelomično dotaknuo u prethodnom pitanju. Inspiracija dolazi sa raznih mjesta i generalno ne bih rekao da se puno promijenila od prvog albuma od danas. Obično su to teme iz naših života, zajedničkih druženja, izlazaka, Zagreba, ulice, ali i doma, generalnih trenutaka u kojima se nalazimo. Tako da postoji prilična doza autobiografskih momenata u tekstovima. Tu i tamo se desi i poneka politički obojena pjesma. Njih uglavnom radimo kroz prizmu apsurdnosti vremena u kojem živimo.

Iako je generalni izvor inspiracije ostao nepromijenjen, kako godine prolaze, tako se i mi nalazimo u nekim novim životnim situacijama, te se sukladno tome inspirativni momenti i tematike pjesama ponekad lagano mijenjaju. Tako, na primjer, na novom albumu koji trenutno završavamo imamo dvije sjajne pjesme koje je Srki napisao inspiriran rođenjem svog prvog djeteta, naše divne Mirte. Budete čuli, vrhunski hitovi!!

  • Koju pjesmu s prvog albuma biste izdvojili kao najdražu?

To je nezahvalno raditi, to je ona stara priča o tome kako su to sve naša “djeca”, ali ako već moram izabrati onda ću reći Zigurat i Zli sine. Da me pitaš za pol godine možda bi rekao neke druge 🙂

  • Postoji li možda koja pjesma s dosadašnjih albuma za koju smatrate da bi ju svakako trebalo izdvojiti iako nije dobila toliku pozornost?

Za mene je to definitivno Monumentalna sa prethodnog albuma Majmun godine. To je pjesma koju apsolutno obožavam i mislim da je to jedna od najboljih stvari koje smo dosad napravili.

  • Što ste o stvaranju albuma naučili danas, a voljeli biste da ste to znali u počecima?  

Pa mi se dosta mučimo sa snimanjem albuma. Samo stvaranje pjesama ide relativno lako (prije, na počecima, je išlo još lakše, ali to je nekako i logično), ali snimanje, i pogotovo miksanje traje dosta dugo kod nas. Imamo taj problem što brijemo na demokraciju u bendu pa svatko stalno ima nešto za reći i primijetiti, i sva mišljenja se uvažavaju, čak i kad je riječ o najmanjoj sitnici. Zbog toga se stvar maksimalno oduži. Možda bi si olakšali život kad bi zabrijali na diktaturu, ali nekako ne vidim da će do toga doći.

  • Kada se odvio taj povijesni trenutak kada ste prvi put stali na pozornicu i predstavili svoje pjesme? Kako ste našli put do publike – ili je publika našla vas?

Prvi koncert smo imali u dvorani Pauk u SKUC-u kao predgrupa The Adictsima. Koncert je radio naš frend Igor Banjanin i trebao mu još jedan bend za otvoriti koncert prije Gužve u 16-ercu i The Adicts-a. Na nama je bilo možda 30-tak ljudi, ali koncert je bio vrhunski.

Put do publike nismo tražili, jednostavno se desio. Postepeno je interes rastao, već nakon prvog albuma postojao je određeni interes i odmah su počeli pozivi za svirke uživo. Kasnije sa drugim albumom i posebno pjesmom „Kako je Potjeh tražio rakiju“ je to još poraslo, a nakon trećeg albuma „Svugdje je doma, ali lijepo je najljepše“ bih rekao da smo došli do ovog statusa gdje smo sada. Majmun godine je to dodatno potvrdio.   

  • Koji trenutak (npr. važan nastup ili objavljivanje singla) se može smatrati prijelomnim/ ključnim trenutkom za vašu karijeru?

Vjerojatno je to objava pjesme Kako je Potjeh tražio rakiju. Po toj pjesmi nas i danas najviše znaju. Iako nam je to jako draga pjesma, kroz vrijeme smo se počeli bojati da ne postanemo robovi te jedne pjesme koju svi čekaju na koncertu. Mislim da smo kroz godine uspjeli izaći iz Potjehove sjene, ali i dalje je to naš najveći hit, ako se to tako može nazvati.

  • Koliko vam koncerti znače? Imate li neke posebne “rituale” pripreme prije izlaska pred publiku?

Koncerti su nam bitni, volimo nastupati, volimo i popratne događaje koji idu uz koncerte, a odnose se na druženja sa nama dragim ljudima. Posebnih rituala nema, obično svi panično tražimo Pericu 5 minuta prije izlaska na binu.

  • Trema? Imate li neki poseban trik za likvidaciju tog neobičnog osjećaja koji dolazi uz nastupe?

Nema treme. Mislim da nitko u bendu nema tremu pred nastup. Iskreno, nikad o tome nismo ni razgovarali.

  • Što se promijenilo tijekom svih ovih glazbeno aktivnih godina? Jesu li očekivanja prema albumima, glazbi, stvaranju, koncertima jednaka kao nekada?

Neupitno te iskustvo mijenja i zanimljivije ti je doživjeti nešto što još nisi. Iako to ne znači da ponavljanje također u nekim slučajevima ne nosi neumanjeno zadovoljstvo. Tu mislim na koncerte u Vintageu, ili na Feragosto Jam-u i slično. Uvijek su to slični događaji, ali svaki put je posebno i odlično.

Što se stvaranja tiče, tu je ista priča. Uvijek pokušavaš stvoriti nešto novo, ali nekad je teško izaći iz vlastite kože. Iako mislim da nam je ovaj novi album koji sada radimo najzreliji do sada. Vrijeme će pokazati da li će i ljudi to prepoznati.

  • Koji su vam se “bendovski trenuci” najviše urezali u pamćenje? Otkrijte nam neke anegdote, vjerujemo da ih imate puno za ispričati! 🙂

Bilo je stvarno jako puno anegdota sa koncerata i putovanja. To je svaki puta jedan mali maturalac. Anegdota koje se i dan danas često sjetimo je kad je Šulc odlučio ispričati vic u zagrebačkoj Areni kada smo svirali kao predgrupa Hladnom pivu. Za vrijeme naše svirke dvorana se prilično popunila, znači mi u tom trenutku sviramo pred desetak tisuća ljudi i Šulc ispriča vic između dvije pjesme i apsolutno nitko se ne nasmije. Najglasnije tišina ikad. Taj Šulcov potez, ja to zovem hrabrost.

  • Što biste istaknuli kako najponosniji trenutak tijekom dosadašnje karijere?  

Meni je svaki album koji smo napravili, završili i izdali nešto na što sam ponosan. Možda mi je najveća sreća bila kad smo izbacili Svugdje je doma…, kad sam uzeo tu ploču u ruku i taj kaver sa društvenom igrom i sve… Tu sam možda bio najponosniji jer smo taj album radili gotovo godinu dana i svi smo bili umorni od toga što je to toliko trajalo, ali na kraju se sve isplatilo jer je sve skupa zvučalo i izgledalo (mislim na kaver i društvenu igru) bolje od očekivanog.

  • Kraj 2019. godine začinili ste s punk rock petardom “Cmrok 2” u kojoj, nastavno na politička obećanja i društveni žamor, prozivate vladajuće, ali i kako ste poručili- apatične građane. Jeste li zadovoljni odjekom? Kakve su reakcije na pjesmu?

Reakcije su dosta dobre. Kao i uvijek nekima se sviđa više, nekima manje, ali to je neminovnost pošto je ljepota u uhu slušača. Ne bih rekao da ta pjesma potpuno vjerno pokazuje smjer u kojem novi album ide. Ona se jednostavno nametnula kao demokratski odabir većine za najavni singl.

  • Melodiozna pjesma zaraznog ritma + ozbiljna poruka. Kombinacija koja je sve su češće, pa i u vašim pjesmama, prisutna na sceni. Da li taj spoj postaje nova karakteristika Mašinka?

Poruke naših pjesama nisu uvijek ozbiljne. Mislim da čak više prevladavaju ove neozbiljnije teme jer se generalno i osjećamo dosta neozbiljno. Naravno da tu i tamo treba skrenuti pažnju na stvari koje ne valjaju u društvu i koje nas smetaju ili brinu. A melodija je nešto uz što smo pretežno odrasli, u kontekstu glazbe koju smo slušali. Tu se oduvijek naslanjamo na Ramonese, Kud Idijote, Diverzante, Gužvu, Mikrofoniju, Pase, Debeljake i ostalo iz tog cekera. Neke su teme i melodije možda više „molske“, malo tamnije, a neke su veselije i pjevnije. Čak znamo da neke naše pjesme dosta vole djeca i koliko god to na prvu zvučalo banalno, nas ta činjenica prilično veseli. Bitno je da pjesma ostavi trag i barem malo promjeni nečiju svijest na bolje. Još ako se uz to čovjek i zabavi, onda bih rekao da smo uspjeli u nakani, iako nikakva nakana nije niti postojala u startu.

  • Početak 2020. obilježit ćete s velikom koncertnom proslavom 10 godina benda, ali i s najavljenim novim albumom. Možete li nam prišapnuti i neku zanimljivost o albumu? 

ALBUM JE SNIMLJEN …..Dunja Ercegovic, Srđan Grbić, Andrija Ražnatović, Šule Marintić, Predrag Perica, Marko Nemec, Lovro Koružnjak

Gepostet von Mašinko am Sonntag, 1. Dezember 2019

Album ima 12 pjesama, od čega su dvije već ranije objavljene na singl ploči prije cca godinu i pol dana (Veća lopata i Punim plućima). Preostale pjesme smo radili i snimali u dva navrata, 5 pjesama smo snimili prije nego nam je Šulc otišao u Kinu na godinu dana pretprošlog ljeta, a 5 smo snimili sada kad se vratio. Mi smo jako zadovoljni materijalom, pjesme su različitih atmosfera i tematike, pomalo drugačijeg zvuka od onog što smo do sada radili, ali nije to sad ne znam kako daleko od našeg standardnog izričaja. Ipak se radi o dobrom starom pank-roku. Na albumu je i jedan duet sa Dunjom Ercegović aka Lovely Quinces, što nas posebno veseli. Konačni sud o novom materijalu ću prepustiti fanovlju, kritičarima i vremenskom odmaku.

Puno pjesama, dugu svirku, slavljeničku atmosferu i nove majice na štandu!!

Također nam je posebno drago da će nam rođendansku feštu dodatno razigrati naši dragi amigosi iz One Step Away-a.

Mašinko u Vintageu slavi 10 godina benda