Jedan od omiljenih rock bendova, Zabranjeno pušenje trenutno je na velikoj svjetskoj turneji na kojoj slave 35 godina albuma prvjenca „Das Ist Walter“.

Nakon čak 17 godina ponovo su nastupili u Kanadi, a ovog vikenda vraćaju na domaći teren: u Split (18.10. Gripe) i Zagreb (19.10. Dom sportova). Turneju će nastaviti put daleke Australije, a potom i u Skandinaviji. Turneja skrojena od jakih svjetskih gradova dokaz je dugovječnosti benda koji je s pravom stekao kultan status, ne samo na ovim prostorima, već i šire.

“Putovanje po svijetu uzbudljivo je za svakog ‘ko se bavi muzikom. Kao prvo, to je suočavanje sa samim sobom i surovom istinom šta zapravo značiš i kokoliko tvoja muzika vrijedi.” – izjavio je uoči turneje frontmen benda Sejo Sexon, a nešto više o kultnom prvom albumu i detaljima iz dosadašnje karijere Mixer.hr doznaje u velikom intervjuu: 

Koji je to bio trenutak kad ste se nepovratno inficirali glazbom i odlučili se za osnivanje benda i snimanje albuma?

Inficiranje glazbom i snimanje albuma su zapravo dvije točke u vremenskoj osi koje su bile prilično udaljene. Inficiranje glazbom je zapravo počelo s pločom Vice Vukova. Moj tata je kupovao njegove singlice i zaista – kad stanete između ona dva zvučnika (tad se već pojavio stereo) i čujete taj glas koji ispuni prostoriju od poda do plafona jednostavno vas ta vibracija nekako usisa u sebe… – to je za mene bio neponovljiv trenutak koji sam i sam na neki način pokušao kasnije proizvesti i stvoriti u svom životu. Za mene je muzika tad postala jedan veliki misterij koji treba istražiti – kako doći do takve ekspresije i takvog djelovanja na ljude kakav je imao Vice Vukov? A naravno poslije toga, kad propadneš u nogometu, dođe gitara i onda počnu snovi i o snimanju albuma i osnivanju benda.

Poznato je kako je prvijenac benda, “Das ist Walter”, objavljen prije 35 godina, ime dobio po filmu “Valter brani Sarajevo”. Možete li nam ispričati nešto više o tome kako ste se odlučili za to ime i istoimenu uvodnu temu? 

Mi smo zapravo bili u tom trenutku jedan prilično pasivan i prilično provincijalan grad. Od pojave Bijelog Dugmeta nekih desetak godina ranije zapravo se ništa nije dešavalo. Promakli su nam i novi val i punk. Politička situacija u Sarajevu je uvijek bila tvrda pa su za takve stvari urednicima prijetili suspenzijama, a ukoliko bi puštali Johnnyja i sličnu muziku. Zato je kod nas sve to malo zakasnilo i nekako smo ostali u zapećku te jedne bujne jugoslavenske scene koja je u to doba cvala i nekako smo željeli pokazati da i u Sarajevu ima bendova, da ima ljudi imaju što da kažu. Das ist Walter je nekako istovremeno bio i metafora onoga što se u Sarajevu u tom trenutku dešavalo, ali nažalost neki širi prostor o tome nije znao ništa.

Sjećate li se prve pjesme koju ste napisali? Koja je to pjesma, da li je uvrštena na prvi album i koja priča stoji iza stihova?

Moja prva pjesma je “Penzioneri na more idu zimi” i to je bio lokalni hit. Ja sam u tom trenutku bio u vojsci i rekao bih da mi je to bila velika moralna satisfakcija. U onom trenutku kad te ošišaju, oduzmu ti garderobu, praktički i identitet, bilo mi je jako značajno što je ta pjesma imala neki efekt na ljude i ostvarila neki određeni pa makar i lokalni uspjeh. Prva ozbiljna pjesma koja se našla na ploči je “Anarhija all over Baščaršija.” Priča je o živom liku, o Seji, kao i manje-više većina naših pjesama. Zapravo priča o konzervatizmu – o ljudima koji teško prihvaćaju novo i drugačije.

Kada zaplivate među uspomenama, možete li se prisjetiti koje su vas misli i emocije vodile pri stvaranju pjesama za prvi album? Gdje ste živjeli i gdje stvarali? 

Pa kao i svi. Živjeli smo kod mame. U mojoj sobi smo ja i Nele stvarali. Ja sam tad još imao radio aparat, nisam još svirao ni na pravom pojačalu, a on je imao neke orgulje i tu smo taj prvi album stvarali uglavnom skupa. Napravili smo ga dosta brzo. Ja sam došao iz vojske i imao sam puno tema i ideja, oni su bili u Sarajevu i već su imalo određeno iskustvo na lokalnoj sceni tako da smo u nekih petnaestak dana napisali većinu materijala za taj album. Pjesme su bukvalno izlazile same, k’o kokice.

U čemu ste nalazili inspiraciju tada, a u čemu danas? Da li se nešto bitno promijenilo?

Mi smo taj teleskop ustvari nekako okrenuli prema livadi i pretvorili ga u mikroskop. Spustili smo pogled u dvorište, na ulicu, na Baščaršiju i tamo pronalazili teme. Prognoze nisu bile dobre. Stariji kolege su smatrali da takav stil neće dobaciti daleko, ali eto ispalo je da svaki grad ima nekog taksista ili š**ka alla “Guzonjin sin”.

Što ste o stvaranju albuma naučili danas, a voljeli biste da ste to znali tada?  

Volio bih da sam znao da producent i snimatelj nisu ista osoba i da to nije isti posao. 🙂 Mi smo jednostavno čovjeka kojeg bismo zatekli u studiju smatrali producentom i prepuštali mu neke stvari, a u stvari vrlo često se radilo samo o nekim toncima. Tek kasnije smo shvatili vrijednost i važnost producenta.

Pjesme poput “Abid”, “Selena”, “Kino ‘Prvi maj”, “Neću da budem Švabo” sa sobom nose određene poruke, a mudrosti nose i klasici s albuma kao “Šeki’s on the road again”, “Zenica blues” i “Pamtim to kao da je bilo danas. Publika ih i danas pjeva od riječi do riječi. Smatrate li da se, sukladno vremenu, i poruke tih pjesama promijenile; prilagodile? Shvaća li mlađa publika poruke koje ste prije 35 godina utkali u pjesme ili pak smatrate da nove generacije pronalaze neka svoja značenja?

Ono što je i za mene iznenađenje, ove pjesme ne samo da su prebacile geografiju koja im je prognozirana nego i neko opseg dokle će te pjesme dobaciti. Prebacile su i generacije što me posebno čudi budući da mlada raja sada ne komunicira ni u terminima koji su tada postojali. Mislim da su za to zaslužni i njihovi roditelji što su ih maltretirali s nama, kao što je i mene stari maltretirao s Frakom Sinatrom.

Postoji li možda koja pjesma s albuma za koju smatrate da bi ju trebalo izdvojiti iako nije dobila toliku pozornost?

Mislim da je to “Selena, vrati se Selena”. Mislim da nam je to jenda od najjačih i najuspjelijih pjesama koju je Nele zaista super otpjevao, ali eto nikad nismo snimili singl, nikad nismo snimili spot, nikad nije postala neki hit, ali nama je jako draga i eto mi ju još uvijek izvodimo.  

Nekako u isto vrijeme s objavljivanjem albuma ste s mladim sarajevskim glumcima pokrenuli i popularan humoristički show “Top lista nadrealista” iz kojeg se razvio i artistički pokret nazvan “Novi primitivizam”. Bendovi koji su sudjelovali u tom pokretu optuživani su za kritiziranje socijalističkog društva (što ste i sami britko i slengovski činili) te su zbog toga i koncerti skoro dobili “crveni karton”. Smatrate li da je publika koja je bila željna takvih koncerta tu odigrala bitnu ulogu i zadržala vas na sceni? 

Zapravo najvažniju ulogu u tome da smo se održali na sceni je odigrala omladinska štampa. Omladinska štampa je zapravo jedina stala na našu stranu. A incidenti su tad gotovo bili poželjni. Mnogi bendovi su na incidentima i graditi svoju karijeru, a mnogi to rade i danas. Međutim, danas je i puno teže biti incidentan jer danas postoji internet i postoji jedan demokratski način na koji funkcioniraju mediji. Danas je teško biti intrigantan, danas je teško biti incidentan ili zabranjen, a takve stvari su masovno privlačile publiku i davale vjetar u leđa. Danas je puno teže plivati na tom valu.

Na koji način ste tada nalazili put do publike te koji se nastup može smatrati prijelomnim trenutkom u početku vaše karijere? Kada se odvio taj povijesni trenutak kada ste prvi put stali na pozornicu i predstavili svoje pjesme?

To je zapravo bilo u drugom razredu gimnazije, na domaćem terenu i to je sve prošlo jako dobro. To je bila naša raja iz škole, naša raja koja je već imala neko predznanje o tome što radimo. Najbitniji koncert iz te faze je svakako koncert u dvorani Pionir u Beogradu gdje smo imali prvi veliki nastup nakon zabrane i tog prilično dugog perioda kada smo bili na ledu i kada nismo mogli svirati nigdje u Jugoslaviji. Međutim, pojavili su se ljudi koji su imali hrabrosti da se othrvaju tom pritisku i medijskoj harangi i dali su nam priliku. Do tog trenutka nije druga dvorana nije se usudila tako nešto.

S obzirom na to da je prvijenac oborio rekorde i premašio sva očekivanja to je sa sobom vjerojatno donijelo i određenu “težinu”? Kako je bilo upustiti se u objavljivanje nasljednika “Waltera”? Da li je postojao svojevrstan strah da novi album neće zadovoljiti očekivanja? To se, naravno nije dogodilo, no sjećate li se tog perioda i “iščekivanja” reakcija? 

Zapravo su nam ove zabrane i odlazak pod led bila jako korisna stvar jer imali smo vremena da jako dobro sredimo album i da izbjegnemo taj “sindrom drugog albuma”. Drugi album u pravilu uvijek bude lošiji iz jednostavnog razloga što bend više nema vremena jer počnu češće svirati. Ljudi ih počnu zvati na sve strane, počnu ih razvlačiti po medijima, počnu im se upucavati raznorazne sponzoruše i manekenke i to se odrazi i na drugi album. Međutim, mi smo bili bez posla i iščekivali smo svoju sudbini pa nam je lakše bilo dok smo nešto radili. Tih pet-šest mjeseci smo zaista dobro iskoristili da pripremimo album “Dok čekaš sabah sa šejtanom” i da izbjegnemo taj problem koji drugi bendovi imaju s drugim albumom.

Možete li izdvojiti najponosniji trenutak vezan uz prvo studijsko izdanje? A koji događaj pamtite kao najponosniji trenutak tijekom cijele karijere? 

Najponosniji trenutak vezan uz prvo izdanje je koncert u Domu sportova u Zagrebu gdje su nam urednici Jugotona uručili zlatne ploče i dali nam priliku da se kao i veliki bendovi uslikamo sa zlatnim pločama, a kasnije i sa svojim roditeljima pokažemo i dokažemo da nisu uzalud otkidali od usta i ulagali u tada zaista skupe instrumente. A u karijeri u svakom slučaju period sa “Top listom Nadrealista” – u ratu kada smo imali emisiju i 4 godine održavali na svoj način, i koliko smo mogli, mentalno zdravlje ljudi jer teško se smijati i praviti humor u trenutcima kada vani 12 000 ljudi oko tebe više nema.

Trideset pet godina kasnije, što se promijenilo? Jesu li očekivanja prema albumima, glazbi, stvaranju, koncertima jednaka kao nekada?

U svakom slučaju, naša očekivanja su puno veća. Imamo već 11 albuma i ta ljestvica sada stoji jako visoko. Greške se sada puno teže opraštaju nego što je to bilo nekada. Naš prvi LP bio je snimljen na 8 kanala, a to je danas tehnika na kojoj se ne snima ni demo snimka. S druge strane, to je još jedan dobar motivirajući faktor kad znaš da ti se neće progledati kroz prste.  

Imate li neke posebne “rituale” pripreme prije izlaska pred mnogobrojnu publiku? Jeste li zadržali neku naviku koju imate od samih početaka?

Ja nemam. Popijem whiskey s malo cole i to je otprilike to.

A trema kao vječno pitanje glazbenicima? Da li je je ikad bilo i – postoji li još uvijek? 

Postoji samo u Sarajevu. To je grad u koje, ze gleda 10 00 roditelja koji znaju gdje si bio i što si radio i gdje si krenuo. Tako da, Sarajevo je uvijek najuzbudljiviji grad na turneji i još uvijek grad u kojemu ne spavam pred nastup.

Krenuli ste na slavljeničku svjetsku turneju – nakon Kanade se vraćate na domaći teren, zatim vas put vodi do daleke Australije, a prije povratka kući posjetit ćete i Skandinaviju. To je vaša dosad najšire geografski rasprostranjena turneja? Kakve se emocije, jeste li uzbuđeni? 

Prvi put imamo toliko veliku spojenu turneju. Svirali smo u manje-više svim tim mjestima i od sada, ali ovo je prvi put da skačemo iz aviona u avion, da imamo masu prtljage sa sobom i da smo na terenu i u jednom sistemu, jednoj mašini u kojoj nikad nismo bili. U svakom slučaju će biti uzbudljivo!

Ne možemo s vama do tih dalekih krajeva, ali ono čemu se veselimo su vaši nastupi u Zagrebu i Splitu. Što publika može očekivati? Kakav spektakl im spremate?

Prema Zagrebu imamo veliku zahvalnost. Grad koji nas je prvi prihvatio, gdje smo napravili prve korake u izdavaštvu, doživjeli prve profesionalne trenutke. U svakom slučaju, grad koji je, poslije Sarajeva, ostao najvećim slovima zapisan u našoj karijeri. Split je s druge strane grad s kojim najbolje komuniciramo, grad Smoje, grad Gitka, grad TBF-a i Vojka. Grad koji funkcionira jako slično kao i Sarajevo – s jednom estetikom koja je vrlo vrlo usporediva. Grad koji jako dobro razumije i prihvaća naš stil i humor i zbog toga smo se za drugi grad za hrvatsku godišnjicu odlučili upravo za Split! Nadamo se da ćemo opravdati poziv “saveznog kapitena.”

Hvala na izdvojenom vremenu, vidimo se na koncertima!

Hvala vam na prilici. Pozdravljam suradnju.