ALJOŠA ŠERIĆ “Što ćemo raditi do kraja života” – Uz bok najboljeg od Ramireza i Pavela

"Da se mene pita možda i neočekivani prvijenac Aljoše Šerića bez dvojenja stavljam uz bok najboljeg od Ramireza i Pavela."



Piše: Zlatko GALL

ALJOŠA ŠERIĆ
Što ćemo raditi do kraja života
(Dallas)
*****

Da se mene pita možda i neočekivani prvijenac Aljoše Šerića –  koji je ne samo vrstan već i plodan autor koji vozi na čak tri kolosjeka radeći za suprugu Tonkicu , Pavel a sada i na samostalnom materijalu – bez dvojenja stavljam uz bok najboljeg od Ramireza i Pavela. Što (uz debut Ramireza i Pavelov posljednji projekt) i nije baš tako zanemariva referenca. Dapače: visoko je to podignuta ljestvica koju, eto, Aljoša bez muke, debutom preskače.  

„Velike uši“ u uvodu je tipična indie-autorska pjesma (iliti novodobna šansona) vraški zanimljivog („autobiografskog“ i duhovitog) teksta s vokalom i klavirom koji u prigušenoj atmosferi vozi krhku melodiju da bi ulaskom instrumentalista postala prvorazredni pop broj obilato podebljan gudačima i nadahnut rješenjima chamber-popa. I  taman kad pomislite „to je to“ slijedi čudesan marševsko-vodviljski „raspašoj“. I eto bezgrešnog  ulaza u album; broja s hrpom vrhunskih rješenja poput zaključnog saksofona pri smiraju teme ili pak bubnja koji u pseudo pogrebnom ritmu koračnice začinjava lirski dio skladbe.   „Glup“ je vješti naklon Beatlesima i Beach Boysima. Prvima s klavirom a la “Lady Madonna“, melodikom i martinovskim aranžmanom a drugima s pozadinskim vokalima. Svi koji su možda pomislili da Aljoša više ne zna odvaliti žestoku „rokiju“ kao trejni zarobljenik prigušenog indiea kojim je cementirao Pavelov autorski i izvođački profil, gadno su se prevarili. “Trice“ su naime žestoki rokerski broj s bučnim gitarama, muskulativnom ritam sekcijom no tekstom koji se otima stereotipima rock mainstreama,  refrenom koji lovi na prvu i sjajnim (klavirskim) smirenjem prije nego li band ponovo grune punom snagom. Dramaturški ponovo bez mane.

„Pjesme za Branku“ vraćaju Aljošu u melankolično „laganini“ raspoloženje. Opet samo s vokalom i klavirom u uvodnom dijelu da bi se tema – u aranžmanu naslonjena na Beatlese – osnažila bandovskom svirkom i itekako pjevnim refrenom. „Kučine“ (u konkretnom slučaju „lokalitet“ u užoj okolici Splita) su odlična jazzy (gypsy swing)  stilizacija koja Aljoši baš prija. Kao i zanimljiv tekst tipične „splićanistike“ s uporištem u stvarnom životu.  Kako već ide, nakon bržeg broja slijedi laganija terma. „Zadnji“ je novo žanrovsko/stilsko posvajanje provedeno na najbolji mogući način. Konkretno s elementima southern soul/countryja kakav je na „Modern Sounds In Country In Western“ ispovijedao Ray Charles ili danas Yola.  „Zlopamtilo“ – s upečatljivom violinom Deana Melkija – odličnu baladu također šeta teritorijom usporenog country-valcera aromatiziranog bluegrassom (ili keltskim srodnim sazvučjima koja su najavljena na prošlom Pavelovom albumu) a naslovna tema, još jedan (maštovito aranžiran) sporovozni broj, u sličnom je ugođaju i prijanjajućoj amerikaniziranoj ambalaži. „Ja prije tebe“ nastavlja set vrhunskih laganica s klavirskim uvodom i Aljošinim vokalom, tekstom koji gotovo opipljivo  dočarava atmosferu sjete i gudačima koje je, kao i na ostatku albuma, aranžirao Dalibor Grubačević (ujedno i potpisnik jednakovrijednih puhačih aranžmana). Riječ je o skladbi koju se bez dvojenja može proglasiti izvanvremenim šlagerskim zgoditkom! „Kako će sve završiti“ opet očijuka (i to dobro) s vodviljskim/kabaretskim Beatlesima („When I’m Sixty Four“) a „Lažeš“ – broj s izvanserijskim bubnjarskim uvodom, efektnim jecajima električne gitare Jere Šešelje i dramatičnim elementima na tragu krautrocka, postaje pravo maestralno  finale u završnici odličnog albuma. Baš kao i ništa slabija emocijama natopljena zaključna balada „Draga stigli smo do kraja“.