Amira Medunjanin i Zagrebačka filharmonija u Lisinskom – ukrali se u večeri

Fotografije: Amira Medunjanin/Facebook

Piše: Janko Heidl

Obično odjevena u crno, na nastupu sa Zagrebačkom filharmonijom u velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu, 16. ožujka, Amira Medunjanin nastupila je u crvenoj haljini, čime je i vizualno osnažila svoju središnju, solističku poziciju na zajedničkom koncertu, među klasično, u crno odjevenim klasičarima. Ne bavimo se ovdje modnim finesama i atrakcijama, no crvena Amira samom je pojavnošću primjereno svratila dodatnu pozornost na to da je posrijedi osobito izdanje njezinih jazz sevdalinki.

Premda je vodeća nit bila pjesma u njezinoj predanoj vokalnoj interpretaciji, Amira je vidnom ozbiljnošću uvažila činjenicu da je ona zapravo pozvana gošća Filharmonije, da je posrijedi zajedničko djelo, da je novo, neuobičajeno i zanimljivo zvučno ruho skladbama skrojio orkestar pod ravnanjem Alana Bjelinskog.

Vođeni Amirinim sigurnim, čvrstim, izražajnim glasom, „Kradem ti se u večeri“, „Moj dilbere“, „Si zaljubiv edno mome“, „Leno mori“, „Što te nema“, „Ako znaš bilo što“… filharmonijskim su aranžmanima i zvukovljem oraskošeni bujnom razvedenošću, gdjekad silovitom dramatičnošću, a opet ostadoše mekim, podatnim, valovitim ljubočežnjivim sevdasima što će ovdje ganuti, ondje umiliti, tu izazvati srhe. Tek se povremeno učinilo da je veliki sastav koraknuo u područje prezasićene, možda i pop(ul)istički prezaslađene orkestracije što podsjeća na estradoidne partiture kakve u Hollywoodu najčešće konkuriraju za Oscara, ili ga dobivaju.

Među filharmoničare kojima je gustiozno ravnao Alan Bjelinski, ugnijezdila se i jedna od inačica Amirina tročlanog jazz sastava – gitarist Ante Gelo, kontrabasist Zvonimir Šestak i pijanist Bojan Zulfikarpašić – a neki od glazbeno najuzbudljivijih plamičaka razgorjeli su tijekom povremenih, da kažemo, slobodnijih suigri između velikog i malog sastava.

Posve je jasno da u filharmonijskom konceptu i kontekstu glazba mora biti izvedena točno prema dogovoru i zapisu, i isto je tako dobro znano da se čarolija jazza na pozornici – a put glazbe Amire Medunjanin jest onaj sevdalinke u džezističkoj misli, s džezističkim osjećajem – uglavnom stvara u odsječcima nadahnute improvizacije koja je, prirodom stvari, u filharmonijskom okružju neostvariva. Dakle, odvažna otisnuća u neznanost spontaniteta bila su isključena, no čini se da je družina ipak iznašla djelomično, no itekako zadovoljavajuće  rješenje zavrzlame spajanja nespojivog.

Jazz triju na raspolaganje su dani uvodi bez orkestra, a katkad i središnji odsječci u kojima bi orkestar elegantno utihnuo ili pak, još bolje, ponavljao istu frazu uz koju su se Zulfikarpašić, Gelo i Šestak mogli prepustiti poletu trenutka, pri čemu su, za upoznate očekivano, najupečatljivije odzvanjali pijanistovi tvrdi, ritmički, grubi, a istodobno melodiozni i ugodni solistički izboji.

Negdašnja djevojka „iz male ulice u Sarajevu“, Amira Medunjanin priredbi je prišla sa strahopoštovanjem, pa i uz podosta opreza, pribojavajući se da ne učini kakav gaf nepriličan velebnoj klasičnoj prigodi te se tek oko polovice nastupa opuštenije upustila u svoje poznate vickaste  konferanse, vazda zanimljivo spregnute sa zdušnom emotivnošću posvećenoj svakoj pjesmi.

Ako je, u svemu, i bilo suzdržanije nego što Amira Medunjanin i njezini glazbeni sumišljenici nude na samostalnim nastupima, u tjednima prije rasprodanom (iako na koncertu ne i posve popunjenom) Lisinskom, uz čist, pun, zaokružen zvuk pod nadzorom Marija Mavrina, te je večeri bilo posebno, drukčije – što je, zar ne, i bila zamisao – nedvoumno lijepo, a mjestimično i krasno.