Naslovna fotografija: Marija Strajnić

Njezina glazba je nježna i moćna, tiha i melodična, bučna i ritmična, leluja kroz indie-rock i folk, koketira sa ambijentom i bluesom te osvaja svakoga tko se susretne s njom.

Jedan od takvih neizbježnih susreta zakazan je za ovaj četvrtak, 29. ožujka u Tvornici kulture. Ususret nastupu Ana Ćurčin otkrila nam je koji su osjećaji i traženja protkani kroz njezine pjesme na albumu “Sketches of Belonging”, što veže Anu & The Changes na pozornici pred publikom te koje ideje i emocije nose nove pjesme u nastajanju.

U tvojoj biografiji stoji podatak da si rođena u Bagdadu, odrasla u Moskvi, glazbeno se oblikovala na regionalnoj sceni… Godine provedene u inozemstvu svakako su morale ostaviti trag na tebe kao glazbenicu. Na koji način su te ove multietničke i multikulturalne sredine oblikovale tokom tog perioda?

Mislim da se odrastanje u Rusiji i konstantno ugrađen osjećaj „strankinje“ duboko odrazio u meni i postao dio identiteta, pa i danas kad ponovo živim u Beogradu nosim jeku tog odrastanja kao „ruskinja“. Kao nekom tko nije odrastao u Beogradu muzički je tu svašta uletjelo, ali i došlo iz nekih drugih mjesta i muzike koju sam upijala i upijam – prije svega sa sjeverno-američke kantautorske scene.

Jednom prilikom si izjavila da si tokom procesa stvaranja svog prvog albuma shvatila da se u tim pjesmama tada nalazila i želja za pripadanjem – sebi, društvu, mjestu… Otud i naslov albuma “Sketches of Belonging”?

Tako je, pjesme su kako iz ranijeg tako i nekog bližeg perioda. Taj duboki osjećaj izmještenosti, povratka, ponovnog traženja, putovanja, sve je to u pjesmama na albumu „Sketches of Belonging“.

Što te nosilo prilikom stvaranja ovog albuma?

Mnoge pjesme su nastajale stihijski, nisam se bavila nekom cjelinom. Cjelinom sam se bavila kad sam odlučila objaviti album i onda sam našla zajedničke teme u pjesmama koje sam napisala od svoje 17. do 26. godine. Neke pjesme su nastajale u tišini, poput pjesme „Silence“,  neke u trenucima raskida, poput „Alone“, neke dok sam sjedila, radila i svirala pa bi inspiracija kao „zahvalnost“ naišla i pretočila se u pjesmu („Keep quiet“ i „Princess“ u saradnji sa Majom Pelević).

Svaka glazbenica sa sobom donosi cijelu paletu momenata koji su oblikovali njezin kreativni smjer. Koji je to trenutak definirao tebe osobno? Što te povelo da se odlučiš posvetiti upravo pjevanju?

Dok sam bila tinejdžerka nisam birala, to sam jednostavno jako voljela i htjela sve vrijeme posvetiti tome. Kasnije, 2013. godine kad sam ponovo počela svirati, mislim da me upravo ta želja ponovo navela da opet to radim i da se posvetim tome ozbiljnije. Mislim da moje biće pored želje prati i strah pa se i taj strah često pojavljuje u pjesmama. Taj strah je prisutan na više načina u mom životu, mojoj muzici i na bini i do sad sam se „borila“ sa njim i prebrodila ga kroz muziku. Stalno smo negdje u istoj sobi i učim iznova prilaziti mu da nekako drugačije idemo dalje.

Šta si otkrila o sebi otkad se baviš pisanjem pjesama?

Ispočetka sam upravo otkrila da sam baš prava djevojčica koja je ponekad puna strahova.

Kao kantautorici, nastup na pozornici pred publikom neupitno predstavlja jedan intiman moment ogoljavanja vlastite osobnosti i emocije. Što za tebe predstavlja taj  doživljaj dijeljenja sebe s publikom na pozornici, uronjeni u jedan novi trenutak i sasvim novu atmosferu?

Događalo mi se da se osjećam pretjerano „ogoljeno“ ponekad na bini zbog toga, ali s vremenom sam naučila drugačije se nositi s tim i u toj ogoljenosti nalazim snagu i emociju. Rekla bih da jest katarzično i dosta tragam za tim osjećajem kroz muziku pa je moguće da je i taj put od intimnog ka katarzi kroz proživljavanje tog osobnog iznova na bini jedna od metodologija, ali za sad i jedini put koji znam.

Na pozornici te prati i sjajan bend. Koliko je teško bilo naći osobe s kojima se osjećaš sigurno i sinkronizirano? Što vas povezuje kao glazbenike i individue?

Momci koji me prate mi zaista puno znače i jako cijenim što su odabrali da sviramo zajedno i nakon 3-4 godine iako naš koncertni život nije uvek najaktivniji. To su prije svega Goran Antović na klavijaturama, koji je i snimio album „Sketches of Belonging“, Marko Cvetković na basu, i s njima dvojicom ne bih znala rastati se kad je u pitanju bend. Sad već dvije godine s nama svira i Marko Benini na bubnju koji je donio sjajnu energiju i pomaknuo nas estetski ot kad sviramo skupa. U početku nisam znala zašto su oni tu sa mnom jer su muzički i instrumentalno mnogo više ispred mene i s vremenom sam naučila crpiti i učiti iz toga sve više. Tek me čeka ozbiljan rad da bih im se iole približila. Nama je jako lijepo kad smo zajedno i divno nam je na bini kad sviramo zajedno. Mislim da nas vezuje doživljaj muzike, estetika u kojoj sviramo i ljubav prema svemu tome što radimo. Nastupi i pjesme su nam prostor za kanaliziranje, puštanje i u tome svaki put boravimo duboko i  u potpunosti. To nam je najjača veza i zato smo skupa.

Pored brojnih standardnih nastupa, gošća si brojnih relevantnih showcase festivala. U tom kontekstu, jesi li ukrotila pozornicu ili postoji još uvijek određeno uzbuđenje pred nastup?

Uvijek postoji uzbuđenje pred nastup, trema, sve što ide usput i to jednostavno mora biti tako. Pred prvi nastup sam imala herpes na oku na dan koncerta i tad mi je jedan prijatelj rekao da je to znak da mi je stalo. S vremenom sam naučila da „smanjiti“ te simptome uzbuđenja ali bez toga ne ide, to mora ići tako inače sam u problemu i bolje da radim nešto drugo!

Tokom ovog procesa oblikovanja sebe kao glazbenice neminovno rasteš i razvijaš se. U kojem smjeru se kreću tvoji glazbeni afiniteti?

Došla sam do trenutka da želim više energičnosti, ritmičnosti u svojoj muzici. Ne znam još kako ću to oblikovati i kako će to izgledati, ali to je nešto što osjećam da se pojavilo u pjesmama, pa i onim starim koje pjevam na koncertu. Želim više raditi na gitari, na vokalu, ali i istovremeno se potpuno skloniti od gitare kad je u pitanju kreativni proces. U posljednjih pola godine puno slušam Meshell Ndegeocello i njena estetika, muzikalnost, senzualnost, produkcija i koketiranje sa raznoraznim žanrovima mi je sjajna i referenca u svakom smislu, nezavisno od toga u kom pravcu mi se otvaraju moje pesme.

U ovom trenutnom kreativnom zamahu, što Ana sanja sljedeće?

Koliko god zvučalo to kao klišej, ali ja negdje vjerujem da je svaka pjesma ljubavna, pjesma u koju možemo utkati naš doživljaj o svijetu i proživljene trenutke, osjećaje i opservacije. Pjesme na drugom albumu će biti izrazito ljubavne. Stvarala sam ih i stvaram iz jednog potpuno drugačijeg mjesta. To više nije samo „Alone“ ili  povrijeđenost iz pjesme „Unknown“ ili utjeha i pogled u budućnost iz „Remain calm“. Tu će biti pjesme iz ovog trenutka u kojima je strast, ljubav i pojavljuje se druga osoba kao glavni lik koju pozivam da bude sa mnom i koja je utkana u pjesmama.

(Emanuela Tomino/Mixer.hr)