Anini, Nenini i Krešini splitski graffiti

Nesumnjivi hit mjuzikl Bambina premijerno izveden za Velentinovo u splitsko HNK

Piše: Zlatko Gall

Ako je Ivo Tijardović svojim operetama poput pravog majstora akvareliste uhvatio duh Splita između dva velika svjetska rata, Zdenko Runjić svojim dalmatinskim šansonama, „skalinadama“ i „malinkonijama“ složio i dalmatinsku i splitsku zvučnu razglednicu sedamdesetih, Neno Belan i Đavoli svojim su skladbama utjelovili Split osamdesetih. Ne više kao tijardovićevski akvarel ispod čijih se lazurnih „sto koluri“ tek nazire i nešto grublja slika; ne kao splitskofestivalska idilična razglednica dalmatinskog dokoličarenja i tipičnog splitskog „’ko to more platit“ pretjeravanja već kao – ulični graffit. Određen, da se poslužim filmskim naslovima Waltera Hilla, i „južnjačkom utjehom“ i „vatrenim ulicama“. Oplahnut dalmatinskom melodikom i davnašnjim ehom San Rema ali i presudno okađen zvucima asfalta. Ili točnije – rock and rolla. Neno Belan i Đavoli zacijelo nisu bili svjesni da su njihovi praskavi riffovi pozajmljen i od Little Richarda ili Blastersa, harmonije Beatlesa ili poduke ranih talijanskih rock „urlikavaca“, združeni s rasnom mediteranskom šlageristikom iz vremena kad je zabavna glazba doista bila zabavna, bili idealan soundtrack tadašnjeg Splita. Uostalom, baš zato je Belanova pjesmarica – zorno to pokazuje jukebox mjuzikl „Bambina“ – drsko životna i baš idealan zvučni suputnik splitskih osamdeseth. Te , baš kao i sam Split koji je između MIS-a koji mu je dao „nogu u guzicu“ za doskok do suvremenog grada i prvih balvana i gelera s početka devedesetih,  bila jednom nogom u mitskoj „boljoj prošlosti“ a drugom u žuđenoj modernosti. I eto nam „splitskih graffita“.

Kao što Lucasov kultni film „Američki graffiti“ i glazbom i slikom događanja u posljednjoj noći prije odlaska na koledž i početka „odraslog života“ hvata znatno širu sliku od jurnjave hotrodova i glazbe „kad je rock bio mlad“, i „Bambina“ će uloviti znatno širu sliku raspjevanih osamdesetih. Onih splitskih naravno sa „Semaforom“, „Đajom“ i „Bobisom“ na Rivi, s njegovim „frontama“ i diskotekama, švercerima rebatinki, espadrila i talijanskih igračih karata oko Peristila, s „facama“ s Bačvica i Meja te društvenim marginalcima s Brda i Ravnih njiva te sa Škverom i njihovim mega-brodovima i Jugoplastikom koja je učinila više za emancipaciju žena od Klare Zetkin i cijelog uredništva „Die Gleichheit“. S velikim Hajdukom koji je imao svoje (ne samo na dresu) zvjezdane dane i šampionima s Gripa koji su harali Europom… Bilo je to vrijeme nestašica banana, redova za crni kruh,  vožnje „par-nepar“, nadrealne inflacije, stabilizacije i racionalizacije, partijskih moćnika i „nemoćnika“ u radničkom trlišu ali i vrijeme kad se stari sustav urušavao, njegove dogme kopnile a – pokazalo se naivan – optimizam rastao sa svakom promijenjenom dojčmarkom.

foto: Matko Biljak

O svemu tome govori jukebox mjuzikl „Bambina“. Nostalgija? Možda no pogonjen libretom  Ane Tonković Dolenčić, režijom Kreše Dolenčića te glazbom Belana ovaj nostalgični đavolski jukebox i ljubavna priča s happy endom, djeluje tako vraški anđeoski zavodljivo.

„Bambina“ je mjuzikl; dakle, kao i rock-opera, već po definiciji teatarska „disciplina“ od koje nećete tražiti dubokoumne replike ili pak sonde duboko položene u kulturološko/političko tkivo vremena u kojem se događa a bogme ni fino nijansirane karakterizacije likova. Ipak, u usporedbi storije Ane Tonković Dolenčić s libretima domaćih opera i opereta ili pak mjuzikla i rock opera, „Bambina“ je kao „dom kulture s vodoskokom“. Češanje o neka naizgled opća mjesta osamdesetih naime imaju itekako veze i sa hrvatskim svagdanom pa nije, recimo,  zgorega povući znak jednakosti između Aninih subnorovskih likova zarobljenih u „boljoj prošlosti“ i nabrijanih braniteljskih udruga, između partijskih kadrove koji muljaju s državnim novcima i današnjih političara ogrezlih u korupciji a socijalno statusni jaz između „šljakera“ na rubnim područjima grada i „elite“ s prestižnih adresa s aktualnim podjelama na razdjelnici imati – neimati. No ono što se istinski konta u konačnoj ocjeni mjuzikla je – muzika. Songovi, orkestracija, pjevačke izvedbe te njihovo povezivanje s „neglazbenim“ teatarskim elementima u smislenu cjelinu. Što je i razlog zašto je premijerna publika ovacijama ispratila aktere s pozornice, splitski HNK tjednima unaprijed rasprodao gledalište a „Bambinu“ već nakon porinuća lansirao kao nesumnjivi kazališni hit. Ne samo u splitskom teatru već – s jednakom sigurnošću – i na prostorima bivše države.

Jer skladbe Nene Belana i Đavola naprosto sjajno funkcioniraju i kao biljeg vremena i (ne samo splitskih) osamdesetih  i kao izvanvremeni glazbeni zgodici (s malko dopisanim i promijenjenim tekstom skladbi) bezgrešno srasli uz libreto. Orkestracija Olje Dešića (pa i sjajna uvertira) zaslužuje samo najvišu moguću ocjenu kao i orkestar pod ravnanjem  Jure Bučevića, puhačima „podebljani“ Fiumensi koji se predvođeni Belanom pojavljuju u završnoj sceni na plesnjaku (koji asocira na negdašnji „Charleyev klub“ gdje su Đavoli bili resident band) savršeno su legli u teatarsko tkivo predstave a glumci -pjevači više no solidno odradili pjevačke role. Posebice kad je riječ o Giulianu – koji se potvrdio kao iznenađujući glumački talent kojem leže ovakve lepršave uloge) i Zorani Kačić Čatipović (kao pjevačici moćnog vokala), glavnim akterima priče   Peri Eranoviću i Dori Bogdanović te odavno već  potvrđenoj izvrsnoj pjevačici/glumici Kseniji Prohaska. Komplimente svakako zaslužuje scenografkinja Dinka Jeričević sa minimalističkim no vraški efektnim rješenjima naslonjenim na američki geometrijski dizajn pedesetih i šezdesetih za kojim se posezalo i na Broadwayu.  Naravno i sam redatelj Krešo Dolenčić koji je, na splitskoj pozornici i prije gotovo trideset godina „Spli’skim akvarelom“ pokazao da je idealan (i) za režiju mjuzikla oplemenjenih elementima filmskog i blagotvornim začinima campa.

„Bambina“ je, rekoh, novi nesumnjivi hit kojeg čeka dugi život na pozornicama bivše države. Posebice kad se nakon još koje izvedbe malko popeglaju nabori i još više uigra njegova vraški dobra ekipa.

Bambina – Fiumensi u završnoj sceni, foto: Matko Biljak