BEIRUT “Gallipoli” – Zvučni i žanrovski nomadizam

Da je Morrissey volio Herba Alperta i njegov zavodljivi zvuk trube a jutarnju kavu ispijao s Enniom Morriconeom zacijelo bi zvučao baš kao Zach Condon, lider Beiruta, u skladbi "When I Die".



Piše: Zlatko GALL

BEIRUT
Gallipoli
(4AD)
****

Da je Morrissey volio Herba Alperta i njegov zavodljivi zvuk trube a jutarnju kavu ispijao s Enniom Morriconeom zacijelo bi zvučao baš kao Zach Condon, lider Beiruta, u skladbi „When I Die“ uvodnom broju albuma „Gallipoli“. Svi koji znaju za staru naklonost prema puhačima multiinstrumentaliste koji je rodni Novi Meksiko zamijenio New Yorkom a odnedavno Berlinom u kojem se (za sada) skrasio, njihovo prisustvo i na petom albumu Beiruta sigurno nije iznenađenje. Naravno Condon nije jedini kojem su puhači bendovi (iliti, po domaću rečeno, „limeni glazbari“) srcu mili bez obzira stižu li iz New Orleanasa ili s Balkana no jedan je od rijetkih koji njihov organski zvuk zbraja s elektronikom, sintesajzerima, (pištećim) Farfisa orguljama, akustičnim i električnim gitarama, harmonikom, raznorodnim udaraljkama… tvoreći zvučni assemblage kojemu nitko ne može osporiti originalnost. Kao, primjerice, u naslovnom broju albuma gdje se balkanski puhači savršeno stapaju s lirskim gitarskim uvodom te arhaičnom zvukovnicom ranih „progresivnih“ sedamdesetih (Moog sintesajzer)i jednako arhaičnim Farfisa orguljama, stvarajući nadrealnu kompoziciju koja idealno paše uz morrisseyevski vokal. U drugim brojevima poput „We Never Live Here“ puhači imaju ulogu glavnih tvoraca tjeskobe i drame u inače sporovoznoj minimalističkoj temi dok skladbe poput sjajne „Landslide“ imaju bogate naslage  „tipki“ i gotovo simfonijsku konstrukciju teme a instrumental „Corfu“ opuštajući snenu melodiju u prozračnoj produkciji i aranžmanima. „I Giardini“ (zacijelo nadahnut podužim boravkom u Apuliji gdje se također snimao album) nadahnuto kombinira sintove i orgulje na tragu vremešnog Wyattovog remek djela „Rock Bottom“ s naglašenijim ritmičkim teksturama (a ima ih i u „Family Course“ koja bi mogla biti i nešto zaostalo iz davnašnje kolaboracije Davida Byrnea i Briana Enoa), „On Mainau Island“ zagovara eksperimentalno kolažiranje a „Light In The Atoll“ – ponovo s upečatljivim puhačima – unosi karipski ugođaj.

Već sama imena skladbi jasno poručuju da je jedna od linija vodilja albuma svojevrsni nomadizam. Ili, ako ćete drugačije, dragovoljno izbjeglištvo; bijeg od sputavajućih lokalnih okvira. Za „nomada“ poput Zacha Condona koji ne priznaje ni žanrovske grade niti sputanost bilo kojeg oblika zavičajnosti, posve očekivano. „Gallipoli“ naravno ima i jednu drugu dimenziju koja možda cima i traumatične ratne žice besmislenog pokolja i stradavanja ili pak kozmopolitizam tako tipičan za sredozemne lučke gradove kao talioničke lonce najrazličitijih utjecaja. Kako ga god mjerili i čitali riječ je o veoma dobrom albumu koji plijeni već na prvu a pri svakom novom slušanju zvuči sve bolje.