Bolje biti pijan nego mainstream “star”?

Je li Kazalište mainstream? Jesu li komercijalni? Jesu li im pjesme i dalje u radijskom optjecaju a koncerti puni? Naravno no, zaboga, zar je to grijeh? Ili možda ipak jeste no samo u zemlji jala u kojoj se uspjeh, dugovječnost i popularnost drže manom.  

(Fotografija: Prljavo Kazalište, Antologija)

Piše: Zlatko Gall

Stjecajem okolnosti u posljednjih par tjedana na jednoj od društvenih mreža vodio sam zanimljivu prepisku na temu dva dugovječna domaća benda: Parnog valjka i Prljavog kazališta. Ili, preciznije rečeno, branio i jedne i druge od hrpetine paušalnih ocjena, p(lj)ucanja u prazno, šupljih generalizacija temeljenih na još otrcanijim stereotipima i – moram i to kazati – čistih bedastoća.  

Kazalište je naravno došlo u žižak pažnje nakon koncerta u Areni ili, još preciznije, nakon što im je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović uručila šarenu kičastu „čitabu“ (kakvu su ponosno držali i likovi poput Ivana Zvonimira Čička) a onda se raspuštene kose u kožnom „outfitu“ šiparice pojavila i euforično skakutala na samom koncertu. Pojma nemam je li dečke posjetila i u svlačionici a bogme se nije ukazala ni na pozornici za vrijeme naklona benda (ipak Arena nije HNK) no glumatanje u maniri headbangerice na rock koncertu bilo je još jedan neumoljivi dokaz da je gospođa predsjednica u kampanji. Baš kao i dodjela Prljavcima Povelje Republike Hrvatske povodom četrdesete godišnjice karijere par godina nakon obilježavanja tog jubileja, i skakutanje u Areni trebalo je valjda dokazati da gospođa Kitarović prianja uz svaku podlogu. Od one klapske do narodnjačke, od turbo-desne za domaću uporabu do „liberalne“ kad je u blizini Bruxellesa što ju, eto zaključka, baš čini idealnom za reizbor na predsjedničku funkciju.

Oba ova događaja kod dijela javnosti protumačena su ne samo kao potvrda kontinuiteta predsjedničinih grotesknih eskapada kojima je obilježila mandat već prije i poslije svega  kao ultimativan dokaz da su Jajo i društvo dupelisci vlasti koji su odavno izdali svoje punkerske korijene kao anemični zabavljači daleko od negdašnje ognjice rock and rolla. Kako to već biva uglavnom nitko od onih koji su podržali takve „ultimativne dokaze“ nije bio na koncertu u Areni a s diskografijom Kazališta – osim albumima iz vremena Bogovića i još pokojeg hita – samo su „na vi“.  

Prljavom kazalištu se može štošta prigovoriti. Recimo da su se petljali oko politike – za što su primali i pohvale i packe pa nakon „Lupi petama…“ veli se i navukli gnjev moćnog Tonča Vrdoljaka, da su na turneju išli s „Balaševićem za siromašne“ znanim članom Tri terora te bili manekeni velikih korporacija ili pak da su jednu osobnu pjesmu iz koristoljublja pretvorili u rokersku inačicu „Ustani bane“… No, svaka od ovih primjedbi ima i svoje naličje.

Oduvijek su postojali (i postoje) bendovi koji žele biti angažirani svjedoci vremena i oni koji su skloniji eskapizmu i doktrini „udri brigu na veselje“. Kazalište je tijekom  meandriralo između ova dva pola što je – ajmo biti pošteni – legitimno. U kontekstu vremena i razumljivo. I dok nitko neće hračnuti na Psihomodo pop zbog „Hrvatska mora pobijediti“ niti dovesti u pitanje novovalni rejting Jure Stublića zbog „Druga beogradskog“, Daleke obale zbog „Oni pucaju na nas“ a bogme ni na Montažstroj ili silnih izvođača koji su osjetili potrebu da progovore o ratu, Houri se (a skrušeno priznajem da sam i sam to radio) na nos i danas nabija „Ruža hrvatska“ ili neke druge pjesme (nikad šovinističke niti krvožedne) iz godina rata i labavog mira. Naravno, svirali su na stranačkim predizbornim skupovima no tko tih prvih desetak godina višestranačja nije? I Severina (igrajući na oba fronta), i Bare s Majkama, i Valjak, i Gibo, i Dino Dvornik… i svatko kome je novac iz stranačkih blagajni u šugavim godinama bio jedini sigurni prihod.

Ista je stvar sa sponzorskim turnejama i besplatnim koncertima obilato poduprtim korporacijskim kešom uz nastupe sa žanrovski  nespojivim likovima koje su, recimo, na istu pozornicu doveli i Bajagu i Rozgu. I dok nitko neće dovesti autorski integritet i rejting TBF-u zbog Mladenovog pojavljivanja u pivarskim reklama ili Vojka V kao novopečenog manekena Varteks odijela, Kazalištu (ili Parnom valjku)se to ne oprašta. Zašto? Zbog „izdaje korijena“, zbog ljutog rocka ili punka s početka karijere. Kao da bi Valjak i danas trebao svirati blues shuffle a la ZZ Top i Status Quo kao prije četrdeset i kusur godina a Kazalište u srednjim godinama glumiti bubuljičave punkere iz Dubrave koji nabadaju dva-tri akorda?

Ipak u osnovi svih pljuvanja po Kazalištu i Valjku dvije su stvari koje izgleda Hrvati ne opraštaju: uspjeh i trajanje. Možda najbolji primjer tome je onaj čuveni posprdni zagrebački grafit iz ranih devedesetih „Johnny vrati se, Jajo nas jebe!“. Gotovo trideset  godina kasnije Johnny je i dalje „tamo daleko“ i posve izmješten u prostor nekritičke legende o „dobrim starim vremenima“, a Jajo ovdje. No, što bi bilo da su nekoć davno Jajo i Johnny promijenili uloge?

Da je Houra tamo negdje nakon „Heroja ulice“ – temeljito podcijenjenog albuma koji se referirao na naslijeđe Stonesa i The Who te ulovio duh Springsteena – spakirao kofere i odselio u Nizozemsku ili Kanadu, a Johnny ostao u balkanskoj dolini suza? Odgovor je vraški izvjestan. Jer, još i prije početka devedesetih opus Azre je bivao sve opsežniji i opsežniji, a kreativni „izlaz“ sve tanji. Nimalo stoga ne sumnjam da bi nakon kakvog Štulićevog četverodjelnog diskografskog paketa s uglazbljenom „Ilijadom“, „Odisejom“, „Mahabharatom“ ili vikinškim sagama, gomila frikova odgojena na ranom punku, pionirskim danima hrvatskog novog vala te sjajnih ranih Azrinih albuma uglas zazivala Jajin povratak i Johnnyjevu abdikaciju.

Za Štulića ne znam ni kako je ni što radi – a „pouzdani izvori“ i dalje vele „ništa vrijedno pažnje“ – no Jajo je tu. Na sceni. Odradivši pred koji dan s bendom odličan, dinamičan, scenski i produkcijski besprijekoran te nabrijan koncert u rasprodanoj Areni (i to dva dana za redom) ali i u studiju. Recimo, njihov album  „Možda dogodine“ čije je objavljivanje palo na 35 obljetnicu prvog diskografskog oglašavanja tadašnjih punkera iz Dubrave – nije bio remek djelo koje se može staviti uz bok opjevanog albuma prvijenca s povijesnim Ilićevim omotom, niti pak njegovog „skakutavog“ novovalnog nasljednika, no aposlutno je album i danas vrijedan pažnje. Bio je zapravo najbliži „Heroju ulice“, budući da s njim dijeli „rockerski diskurs“, otvorenu i neprikrivenu fascinaciju Springsteenom te mnoga uspjela citiranja i naslanjanja na „klasičan“ rukopis rock and rolla. Jajo je oduvijek znao od koga što posuditgi, posvojiti, čime se nadahnuti i napaliti. No znali su to i Jimmy Page, Clapton sa Creamom, Rolling Stonesi… i mnogi drugi posve sbjesni one stare mudrosti da je svaki novi val sazdan i od stare vode.

Posljednja dva studijska albuma Kazališta su – posve primjereno godinama i odrastanju na sceni – čistokrvni albumi „adult oriented rocka“ iliti, kako je to davno preimenovao moj pokojni drug Darko Glavan, „rocka za ugodno starenje“.

U diskografiji Prljavog kazališta ili Valjka ali i već dugovječnih Hladnog piva i Gorana Bare ima, bez obzira na datume izdavanja, sjajnih, dobrih ali i osrednjih albuma no riječ je o izvođačima koje žive, sviraju, snimaju i – traju. Jesu li mainstream? Jesu li komercijalni? Jesu li im pjesme i dalje u radijskom optjecaju a koncerti puni? Naravno no, zaboga, zar je to grijeh?

Ili možda ipak jeste no samo u zemlji jala u kojoj se uspjeh, dugovječnost i popularnost drže ili za izdajnički dokaz vlastitog neuspjeha vječnih „genijalaca“ koji to znaju bolje ali im se ne da ili pak manom.