Bruno Urlić (Ezerki & 7/8): “Gotovo sve nosimo sa sobom – hranu, piće, pa čak i malo publike”

foto: Mio Vesović
foto: Mio Vesović

piše: Janko Heidl

Vesela, a tužna, sjetna, a poletna, umirujuća, a dinamična – takva je tradicionalna makedonska glazba u izvedbi orkestra Ezerki & 7/8, koji u Zagrebu aktivno djeluje od 2000., a iza sebe ima pet izvrsnih albuma u izdanju Dallas Recordsa: „Livingroom“ (prvo izdanje Makedonija, 2003.), „Baknež“ (2006.), „Spektakl“ (2008., koncertni, plus DVD), „Mustra“ (2010) i „Amfiteatar“ (2014). Ženski zbor Ezerki – u prijevodu Žene s jezera – vodi unuka Miljenka Prohaske Darka Kragović, a instrumentalni sastav 7/8 – „sedum osmini“ je, je li,  najpoznatija makedonska ritmička mjera (123-12-12) – violinist, producent i aranžer Bruno Urlić s kojim porazgovarasmo o liku i djelu, prošlom, sadašnjem i budućem.

Jedanaest godina, četiri studijska albuma, jedan koncertni s DVD-om. Redom prvorazredni, hvaljeni, čak i u inozemnim medijima, a zastupljeni ste i na inozemnim kompilacijama. Ipak, kao da je ime i djelo Ezerki & 7/8 razmjerno nepoznato u javnosti.

Bruno Urlić: Jedanaest godina smo diskografski aktivni, a još četiri-pet godina prije, od 2000., stvarali smo pretpostavke da se uopće usudimo nešto snimiti. Sastav je bio simpatičan i „ljepljiv za uši“, ali daleko je to bilo od kvalitete s kojom bih se ja, kao umjetnički odgovorna osoba, usudio pustiti Ezerki & 7/8 na milost i nemilost široj javnosti i peru kritike.

Prvenac „Livingroom“ iz 2004. objavili smo u vlastitoj režiji i on nam je bio osobna karta s kojom smo poslije došli u Dallas Records, reizdali ga i vezali se na dugogodišnju vjernost s ovim nakladnikom. Uslijedili su sve uspješniji i sve zahtjevniji albumi, a tehnički najkompliciraniji projekt je definitivno bila realizacija našeg trećeg nosača zvuka, „Spektakla“, objavljenog u formi CD/DVD, na kojem smo bili posve „osuđeni“ odsvirati koncert onako kako najbolje znamo. Uz pomoć šest kamera, redatelja Danila Šerbedžije te producenta Vjerana Plavčića, a zatim i vrlo zahtjevan postprodukcijski posao moga kolege glazbenog producenta Marijana Jakića i moje malenkosti, uspjeli smo dobiti oko sedamdeset minuta visoko kvalitetnog video programa miksanog u surround tehnici (5:1) te koncertni CD s jedanaest numera. Moram priznati da se i sada sa zebnjom sjetim toga u što smo se upustili i, srećom, izvukli do kraja. Naziv „Spektakl“ je, inače, dao poznati fotograf Mio Vesović koji je bio zadužen za fotografije na albumu. Koncert je bio održan u prepunoj Tvornici 2008 godine.

Da, izašli smo i na nekoliko kompilacija i to u društvu poznatih imena s naše scene, na jednoj od njih „Gypsyland“ (Petrol Records/EMI) naša se verzija pjesme „Eleno kerko“ našla uz Vlatka Stefanovskog i Zorana Predina kao predstavnica onoga što bi američkoj publici vrijedilo predstaviti iz ovih krajeva. To nam je stvarno dalo krila, uz „brdo“ gotovo jednoglasno afirmativnih osvrta na CD-e i koncerte.

Dojam je da ne nastupate često. Je li to zato što je komplicirano organizirati i pokrenuti toliko mnogoljudan ansambl ili su posrijedi drugi razlozi?

Bruno Urlić: Nastupa je bilo jako mnogo u razdoblju baš nakon izlaska albuma „Spektakl“. Vjerojatno je posrijedi bila i činjenica da smo se prvi put predstavili publici putem video-programa, pa su se organizatori koncerata jedno vrijeme doslovno“trgali“ za nas. Ta faza je trajala tri-četiri godine i znali smo nastupiti čak i do trideset puta na godinu. Nakon toga smo se opet malo ulijenili i utopili u sveopće sivilo koje nažalost nema previše razumijevanja za nešto što se medijski ne pumpa. Valjda bi i nama dobro sjeli neki silikoni ili anti-age tretmani. Šalim se, naravno. Koncerata ima manje, ali svejedno se ne planiramo umiroviti, možda malo podmladiti, ali ne pretjerano.

Posljednjim velikim koncertom u velikoj dvorani Lisinskoga, u studenom 2014., dokazali smo da možemo konkurirati recentnoj etno sceni, ali s druge strane razumijem strah organizatora od pozivanja našeg sastava, jer na pozornici zaista izgledamo zastrašujuće. Moja poruka je neka se slobodno opuste i pozovu nas, mi gotovo sve nosimo sa sobom – mislim na hranu i piće, pa čak i malo publike – a cijena nastupa je vrlo prihvatljiva, imajući na umu da na pozornici nastupa dvadesetipet ljudi. Nije lako pokrenuti takvu mašineriju, ali osjećaj nakon koncerta i razmjene emocija je nemjerljiv.

Na ovitku najnovijeg albuma, imenom „Amfiteatar“, Ezerki & 7/8 zahvaljuju svima koji su pomogli da album „ugleda svjetlo dana u ovoj moralno-materijalno-kreativnoj krizi“. Zar je situacija tako loša? Materijalnoj krizi ne treba pojašnjenja. Može li koja dodatna riječ o moralnoj i kreativnoj krizi?

Bruno Urlić: Mislim da ovoj kompletnoj tvrdnji ne treba dodatno pojašnjenje.

Na „Amfiteatru“ je sjajan doprinos Matije Dedića koji je spomenutu, prvorazrednu interpretaciju „Si zaljubiv eno mome“ i „Biljana platno beleše“, tankoćutno obojio nijansom jazza. Planirate li surađivati s još ponekim džezistom?

Bruno Urlić: Privilegij je imati priliku surađivati sa Matijom. On zna odgovor na sva glazbena pitanja.  Ako ti pjesma u nekom trenutku zazvuči banalno, on ti je u tren oka „poskupi“, a ako zakompliciraš preko mjere, on svojom tehnikom i znanjem sve dovede u red i servira je slušateljima na pladnju. Stvarno poseban glazbenik…

Je li u planu novi CD?

Bruno Urlić: Što se tiče daljnjeg objavljivanja CD-a, pretpostavljam da je redoslijed takav da možda iskompiliramo jedan ili dva uratka na temu suradnji s glazbenim zvijezdama koje smo dosad ugostili, kao što su Radojka Šverko, Rade Šerbedžija, Toše Proeski, Bodan Arsovski, Luka Nižetić,  Zoran Predin, Kaliopi… I(li) jedan s modernije produciranim pjesmama poput „Si zaljubiv edno mome“ s posljednjeg CD-a „Amfiteatar“, pa „So maki“ s Tošom Proeskim, „Kaleš bre Anđo“ s Radojkom Šverko, „Biljana platno beleše“ s Matijom Dedićem, „Zajdi, zajdi“ s Tajanom Gluhak…