Bublé poljubio pozornicu

Bublé je mijenjajući tempo održavao razinu kvalitete

Piše: Zoran Čutura
Fotografije: Miran Inhof (Mixer.hr zahvaljuje Star Produkciji na ustupljenim fotografijama)

Ulaznice za koncert Michaela Bubléa u zagrebačkoj Areni kupio sam prije ljeta. Iz ove perspektive – mora da sam bio vođen nekim trenutnim impulsom, jer dati sto eura za ulaznicu nije mi jednostavno. Nikada. Ne zato što si to ne bih mogao priuštiti, nego zato što treba dobro odvagnuti omjer uloženog i onog što se za to uloženo dobija. U takvim vaganjima mi često promiču događaji… Tako sam posljednjih dana prije koncerta dvojio oko izbora, i da sam ostavio kupnju za te posljednje dane – vjerojatno ne bih ušao u investiciju. No, da skratim dugu i dosadnu priču oko vlastitih lamentacija, od Bubléa sam dobio znatno više no što sam očekivao.

Generalije su otprilike ovakve: Bublé je Kanađanin baršunastog, zavodljivog, emotivnog, sugestivnog, a kad treba i moćnog glasa. Takvog glasa, koliko ja znam, nema na planetarnoj sceni. Naprodavao se nosača zvuka, nekih 75 milijuna, i nadobijao nagrada, od Grammyja do Junoa u matičnoj mu Kanadi. Autentični je retro tip, na tragu Franka Sinatre i ‘Rat Packa’, uglavnom reiterpretira stvari s njihovog repertoara, uz ponešto pjesama (i vlastitih…) novijeg datuma. U Areni je trebao nastupiti prije pet godina, tada je bio i popularniji nego sada, ali je taj koncert bio otkazan (prodaja ulaznica?). U tih je pet godina imao i obiteljsku dramu, sinčiću mu je dijagnosticiran rak jetre, pa je zbog toga bio najavio povlačenje sa scene. Mali Noah u međuvremenu je izliječen – srećom – a Bublé se vratio na scenu i počeo je turneju “Večer s Michaelom Bubléom” u veljači ove godine. Na turneji, kako je sam rekao, ima samo jednu namjeru – promovirati ljubav. I posljednji album “Love”, usput. I mislim da uspijeva u tome, njegove su se emocije – koje je barem djelomično uspio pronijeti i na publiku – doimale iskrenima.

Odokativnom metodom – u Areni se okupilo između osam i deset tisuća duša. Krasan broj, rekao bih, s obzirom na glazbeno smeće koje je kod nas okupiralo mentalni “mainstream”. Ozbiljnija publika, parovi, uređene, preplanule žene s potpeticama, uz dosta stranaca – vidio sam i čuo Slovence, Talijane i Austrijance. Po putu sam vidio dosta plakata za jesensko/zimski program u Areni, od Prljavaca preko Sevke i Doris do Miše Kovača. Nije moj film, osim Prljavog kazališta, ali stvarno je krajnje vrijeme da ta Arena zaživi kao pravi koncertni prostor, šteta je da bude isključivo poprište stranačkih konvencija i negledanih sportskih događaja.

No, da, ajmo na koncert… Iako je u najavi kazao kako “nema pirotehnike i sve je fokusirano na glazbu, a lova ide za bend”, ipak je produkcija za ovu turneju prilično raskošna. Nekakva okrugla konstrukcija na kojoj su emitirane slike ili filmići dizala se i spuštala, video zid je sad već pod ‘moraš’, u sredini partera bio je pomoćni stage na kojem je s bendom odsvirao plesne stvari, nekakve video zavjese su se isto dizale i spuštale, sound korektan, ali ništa posebno. Uz njega je bio bend, ali i puhači i gudačice za koje je rekao da su “lokalna radna snaga“. Da čujemo pljesak… Taj je orkestar bio smješten u polukružnu konstrukciju na velikom stageu. Atraktivno… Za Las Vegas, rekao bih, i to u ona doba kad je “Rat Pack” bio na vrhuncu popularnosti. Više je pjevao, manje vodio konferansu (nimalo dosadnu…), malo se i slikavao s curkama/ženama iz prvih redova – pravi “show”. Nekoliko puta je inzistirao na hrvatskom porijeklu svog prapradjeda, reče da je iz Istre emigrirao u Kanadu, poljubio je “svetu hrvatsku pozornicu” u dva navrata; ne znam kakva mi je praksa inače, niti kakve će konferanse voditi u Pragu, Lodzu ili Krakowu, koji slijede, ali ovo kod nas je bilo jako zgodno.

Nastup je otvorio s “Feeling good”, koju je proslavila Nina Simone, i pomislio sam “pa kud baš ovo, bolje ne može, šta ćeš iduća dva sata?!”, ali je uspijevao održati razinu kvalitete mijenjajući tempo. Slijedili su standardi “Haven’t met you yet” i “Funny Valentine”, pa malo praznijeg hoda, pa mu je Josip iz publike, tj. Joseph u Bubleovoj verziji, pomogao otpjevati “Fly me to the moon” (Josip se baš i nije proslavio poznavanjem riječi, više je bio na-na-na-la-la-la-mrmlj-mrmlj-mrmlj, ali za hrabrost ima čistu peticu) pa je rasplesao publiku setom “Buona sera signorina”, “Just a gigolo” i notornom “You never can tell”, koju su u povijest pop-kulture na velika vrata plesom uveli Travolta i Uma Thurman u Tarantinovom “Pulp Fictionu”, a na koju su se digli i oni koji su se prethodno doimali zakovanima za tlo. Monumentalnom izvedbom “Cry me a river”, na kojoj je radio kompletan light show, završio je regularni dio koncerta, uslijedile su još tri stvari na bis i ‘đenja. Zadnja je bila “Always on my mind”, dobrog, starog, napljuganog Williea Nelsona. Vidimo se uskoro, zaželio je hvaleći publiku.

Kanada je dala nešto znanih glazbenika, od Neila Younga, preko Leonarda Cohena, k.d.Lang, Joni Mitchell, Alanis Morisette, The Banda i Cowboy Junkiesa, do dosadnih, ali silno popularnih, Bryana Adamsa i, božemioprosti, Justina Beibera. U tom se društvu Bublé nema čega sramiti, i jedan je od onih koji dokazuju da Kanađani nisu poput likova iz South Parka, s prepolovljenim glavama, nerazumljivi i drugačiji. Makar je i sam pričao o “pretjeranoj ljubaznosti” svojih sunarodnjaka, temi koja se manje-više redovno obrađuje u američkim komedijama i sitcomima. Nema karakter kakve je imalo društvo iz “Rat packa”, mafijaši, ljubavnici, pijanci (and now, straight from the bar, mister Dean Martiiiiin…!), komičari, aktivisti,…ali ono što zna i može raditi – radi besprijekorno. A zna i može pjevati. Eto, bilo mi je zadovoljstvo pohoditi Arenu u ponedjeljak.