Bučni anarhisti i leteći burito

Piše: Zlatko GALL

Protopunkeri iz Detroita

O utjecaju kojeg su MC5 izvršili na Iggyja i Stoogese, ali i na sve tadašnje i kasnije punkerski nabrijane “buntovnike s razlogom” ili “urbane gerilce” sklone ljevičarskim idejama i prasku rock and rolla, zorno je posvjedočio sjajan dokumentarac Jima Jarmuscha “Gimme Danger”. No, i bez njega, zahvaljujući kultnom debutu iz veljače 1969. “Kick Out The Jams”, MC5 ostaju zapamćeni ne samo kao pakleni live band, čistokrvna koncertna senzacija i provokacija već kao trajno žareće nadahnuće i za suvremenike poput Stoogesa, punkere i sve one koji su ostali privrženi žestokom garažnom zvuku i beskompromisnom stavu.

Motor City Five (a kako bi se drugačije zvala petorka iz Detroita) prvijenac je snimila godinu ranije tijekom dvije koncertne večeri u detroitskom Grande Ballroomu uspjevši svima onima koji ih nikad nisu čuli u živo prenijeti magiju svog eksplozivnog nastupa. Bio je to očito jedini način da se na vinilu zabilježi sama esencija MC5: nevjerojatna koncertna energija temeljena na zvučnim udarima uz odvrnuta pojačala, moćni riffovi na podlozi rhythm and bluesa (“Ramblin’ Rose”), neočekivani bljeskovi rasnog bluesa (“Motor City Is Burning”), iskričava gitarska sola i manijakalan vokal Roba Tynera. Dakako uz nedvosmislene političke poruke uvjerenih lijevih radikala koji su prijateljevali i dijelili politička uvjerenja s Bijelim panterama.

MC5, foto: Leni Sinclair/Michael Ochs Archive/Getty Images

Ključni broj albuma je naravno naslovna “Kick Out The Jams” koju otvara onaj dobro znani Tynerov krik: “And right now… right now… right now it’s time to kick out the jams… motherfuckersi”. Sočna poruka se, uzgred rečeno, našla zabilježena samo na piratskim izdanjima albuma prodavanog ispod pulta jer su u diskografskoj kući Elektra ono “motherfuckers” držali skandaloznim založivši se da uvredljiva poruka bude zamijenjeno podobnom “braćo i sestre”. MC5 su izvornu poruku ipak otisnuli na unutarnjem omotu albuma no on je bio brzo povučen iz prodaje. Zamijenila su ga “podobna rješenja” među kojima je, naravno, bilo i ono za jugoslavensko tržište u tadašnjem licencnom programu zagrebačkog Suzy-ja.   

MC5 nije trebala kontroverza oko “motherfuckers” da bi ih publika prihvatila kao gnjevni i napaljeni, svirački agresivan i buntovan band koji je idealno uhvatio duh mladenačke rebelije svog vremena. Zbog čega se, pored ostaloga, album čak popeo do 30. mjesta Billboardove rang liste. Jer, sve je na “Kick Out The Jams” bilo drugačije i žešće od uobičajenoga. Dvojac Wayne Kramer (s Fender Stratocasterom) i Fred „Sonic“ Smith (s Mosrite gitarom) bili su idealan par koji je “rasturao” i u manijakalnim brojevima čistog proto-punka, u brzoprstićkim solima i onoj “svemirskoj buci” u zaključnom space-rock/psihodeličnom broju „Spaceship“. Basist Michael Davis i bubnjar Dennis Thompson bili su im idealna podrška a Rob Tyner karizmatični pjevač koji je vokalom objedinio primordijalni krik ranog rock and rolla Little Richarda i začine soula(na koje je možda asocirala i njegova afro-frizura). Baš zato su MC5 djelovali kao bića zalutala s drugog planeta pa je i njihov “Motor City Is Burning” mada u osnovi blues broj imao istu energiju kao i pakleni brzaci (uz ekstatičnu završnicu teme) a zaključni “Starship” bio neponovljiv komad psihodeličnog space-rocka, avangardnih ideja uvrnutog Sun Ra i čiste “buke” raspojasanog rock banda u završnici. Ako je naslovna tema bila “burevjesnik” i protopunkerska najava revolucije iz druge polovine sedamdesetih, ama baš isto vrijedi i za “Come Together” čiji riffovi zvuče kao da ih “deru” mladi i napaljeni The Who na amfetaminima, za “Borderline” koji je prototip punk broja (uz dvoglase koji vuku na standarde garažnog rocka polovine šezdesetih) te za “I Want You Right Now” koja kao da je na trenutke progutala, a onda ispljunula gnjevnu verziju garažnog evergreena “Wild Thing” a mračnim teksturama širom otvorila vrata prvijencu Black Sabbatha.

Nažalost svi kasniji (studijski) albumi MC5 nisu se mogli mjeriti s remek djelom “Kick Out The Jams”; ultimativnim vinilom kojem i danas priliči naljepnica “sex, drugs and rock and roll” združena sa političkim akcijašenjem pravih urbanih gerilaca s kraja šezdesetih.

Pozlaćena palača country grijeha

Ako su MC5 zajedno sa Stoogesima a potom glam – proto punkerima New York Dolls, udarili temelje punka Flying Burrito Brothers su prvijencem “The Gilded Palace Of Sin” zapravo formatirali country-rock. Naravno korijeni su u albumu Byrdsa “Sweetheart Of The Rodeo” kojeg su u country rock vode odvukli tadašnji članovi Gram Parsons i Chris Hillman; dvojac koji je svoju viziju country-rock americane nastavio u novom bandu Flying Burrito Brothers.  Osim Byrdsa s odmetnutim dvojcem, country-rock su prije Burrita kovali i Poco, Nitty Gritty Dirt Band (čiji je, uzgred rečeno,  koncertni trodijelni album “Will The Circles Be Unbroken” iz 1972. jedan od nezaobilaznih albuma fuzije countryja i rocka) te naravno The Band no Parsons i njegov band bili su presudni za konačnu tranziciju s folk-rocka na country-rock. Dakako i veoma utjecajni ili krucijalni za kasniju pojavu sličnih bandova i izvođača od The Eaglesa,  Emmylou Harris ili kasnije Long Rydersa, Alabame … pa do cijelog impresivnog niza alter-country grupa i autora poput ranog Wilca, Jayhawksa, Whiskeytowna, Ryana Adamsa, Dwighta Yoakama, Stevea Earlea, Lucinde Williams ili pak Elvisa Costella koji je bio i ostao veliki Parsonsov fan. I bio nadahnuće najprije za EP “I’m Your Toy” a onda i za album “Almost Blue”.   

S prvijencem “Guilded Palace Of Sin” (koji je i fotografijom na omotu sugerirao da je riječ o donedavno nespojivom miksu s  kičastim Nudievim kaubojskim odjelima i rokerskom dugom kosom) iz veljače 1969. Parsons i Hillman su nastavili tamo gdje su stali s Byrdsima. Podjednako – kako je to zgodno napisao jedan kritičar – nadahnuti i Everly i Louvine Brothersima. Vidjelo se to i u sjajnim autorskim brojevima Parsonsa i Hillmana ali i u coverima koje su Burritosi odvukli u svom pravcu.

Flying Burrito Brothers

“Christine’s Tune” je bio rasni country brzac s Parsonsovim glavnim i Hillmanovim harmonijskim vokalom no uz čvrstu ritam sekciju s basistom (po potrebi i klavijaturistom) Chrisom Ethridgeom i bubnjarom Eddiem Hohom no uz rokersku gitaru i (tijekom cijelog albuma zamjetan) učinak pedal steel gitariste “Sneaky” Petea Kleinowa. Autorski “Sin City” (koji tekstom funkcionira i kao iskrena lamentacija zbog ludila velegrada i kao ironičan ili čak parodijski zapis) je “plačljivi” valcer s jecajima pedal-steela i Ethridgovim klavirom kao prototip kasnijih Parsonsovih balada (uz asistenciju Emmylou Harris) a, slično postavljena,  “Do Right Woman” (cover klasika Lincoln Waynea “Chips” Momana) velika balada s izvrsnom vokalima, pedal-steel gitarom i gitarskim naglascima. I još jedan Momanov cover “Dark End Of The Street” bio je odvučen prema Everly Brothersima i pop-rocku uz diskretan no efektan gitarski “duel” koji je sigurno kasnije nadahnuo i Eaglese.  U obje skladbe Parsons briljira kao pjevač objedinivši u vokalu emocionalnost countryja te rokerskiji ili rhythm and blues ton. Autorska “My Uncle” je brzac s ulaskom u osebujnu viziju bluegrassa koja razvlači usta u osmijeh, “Wheels” everlyjevska stilizacija s naklonom možda i prema The Bandu a “Juanita” nova iznimna laganica u country-waltz ritmu.  

Dva posebna broja su „Hot Burrito 1 i 2“ koja potpisuju Ethridge i Parsons; prva emocijama natopljena balada bliža nekoj inačici psihodeličnog pop-rocka nego li countryju a druga rokerska tema s upečatljivim klavirom, orguljama i gitarskim učincima također „začinjena“ psihodelijom Zapadne obale. Uzgred rečeno dojam psihodelije posebno je na albumu naglasio „Sneaky“ Pete svojim jedinstvenim „fuzz“ zvukom pedal-steel gitare. „Do You Know How It Feels To Be Lonesome“ ponovo je country stilizacija (s elementima Bakersfield countryja na osebujan Parsonsov način) a zaključna autorska „Hippie Boy“  južnjačkim soulom i gospelom (sa „masnim“ orguljama i klavirom) natopljena (autobiografska) balada kojoj jecaji pedal-steela daju okus fuzije znane s „Modern Sounds In Country & Western“ Raya Charlesa. Ni manje ni više već veličanstvena završnica!

Album je – ‘ajmo reći očekivano – imao mizernu prodaju (jedva četrdesetak tisuća primjeraka) no njegov se utjecaj ćuti dodanas. Onako „usput“ u vrijeme objavljivanja nahvalili su ga i prigrlili brojni glazbenici pa i Dylan (koji se i sam te godine na albumu „Nashville Skyline“ približio countryju)i Rolling Stonesi. Posebice Keith Richards koji je postao Parsonsov veliki prijatelj nakon Gramovog odlaska iz banda poslije drugog albuma „Burrito Deluxe“. Rezultat njihovih druženja (i dijeljenja svega drugoga „zabranjenoga“) na britanskoj turneji Rolling Stonesa 1971. i u vrijeme snimanja „Exile On The Main Street“ bilo je sve veće Keithovo (i Mickovo) zanimanje za country. Prava je šteta što Richards i Parsons nikad nisu realizirali planiran zajednički album no mnogi vele da se Gramov trag osjeća u skladbi „Sweet Virginia“, sjajnom country broju s remekdjela „Exile On The Main Street“. No pravi spomenik Parsonsovom utjecaju – o kojem su otvoreno govorili i Jagger i Richards – došao je  s veličanstvenom „Wild Horses“ na albumu „Sticky Fingers“. A kud ćeš boljeg spomenika.