BURAZI U BENDU – Tokmadžići i Free Ride

Marko Ivan Tokmadžić Free Ride

Novi intervju serije Burazi u bendu donosi priču Ivana i marka Tokmadžića odnosno gitarista i basista zagrebačkog benda Free Ride. Ova metal šestorka već nekoliko godina uspješno svira i puni klubove po Hrvatskoj, ali i Europi. Iza njih su dva izdanja, a trenutno je u pripreme treće.  Tko ih je gurnuo u sviračke vode, kako funkcioniraju u bendu i tko ima bolje tetovaže, pročitajte u nastavku.  Uživajte!

Krenimo redom, tko je stariji i koliko imate godina?

Ivan: Razlika između nas dvojice je dvije godine. Ja imam 26.

Marko: Ja imam 24.

Kako vam je bilo djetinjstvo, jeste li se slagali kao klinci?

Ivan: Oduvijek smo bili više kao frendovi nego braća koja se tuku, ali bilo je trenutaka kada smo se znali pobiti.

Marko: Nikad nismo imali razdoblja intimnih razgovora ili tako nešto, kao neki frendovi koji o svačemu razgovaraju, ali smo zato stalno bili skupa. Ja sam počeo izlaziti s njim iako sam ja dvije godine mlađi. Stalno smo bili skupa.

Ivane, onda je tebi Marko krpao u društvo?

Ivan: Ma nije, imamo mi i trećeg brata. Te dvije godine nisu neka velika razlika.

Marko: Treći buraz se krpa, on je četiri godine mlađi od mene.

Koliko vas je braće i sestara?

Ivan: Nas trojica i sestra, dakle četiri.

Marko: Ja sam Malcolm u sredini, tj. Marko u sredini.

Tko je u vama pobudio interes za glazbom?

Marko: Stric je kupio gitaru i odsvirao neki akord na što smo se mi nabrijali. I tako smo proveli godinu dana svirajući E-mol na raštimanoj gitari. Al istina, zbog njega je to krenulo. Da nam on to nije pokazao ne bismo mi svirali niti taj E-mol.

Ivan: Ja sam još prije toga kao klinac htio klavijature pa mi ih je baka kupila. To je trajalo nekoliko godina.

Marko: Ma sve je zapravo krenulo kad je Ivan počeo skejtati u srednjoj školi. Imali smo satelitsku i MTV te smo se nabrijavali na Viva La Bam. S obzirom na to da mi živimo na žešćem selu to nam je bilo kul. U jednom trenutku smo se nabrijali na ideju da napravimo bend, a nismo imali niti instrumente ni ništa. Frend koji se s nama družio je kupio električnu gitaru, mi akustičnu i tako je to krenulo. Nisu mi dali da ja sviram solo gitaru pa sam ja morao kupiti bas.

Marko, izvisio si? Je li ti žao?

Marko: Nee!

Ivan: Kad ima ogromne prste pa mu to leži.

Dakle, od početka je bila ideja da svirate skupa?

Ivan: Da.

Jesu li se ispunila očekivanja sada kad ste već neko vrijeme u tome?

Marko: Da, je. Zanimljivo je to što smo mi uvijek znali kada nešto u bendu treba mijenjati. Jednom prilikom su me jedan bubnjar i gitarist zvali na jam i svidjelo im se kako to sve zvuči pa su htjeli pokrenut bend na što sam ja rekao da neću svirati bez buraza. Jednostavno mi je to bilo glupo.

Ivan: I to su današnji članovi benda, Kristijan i Ante. Nakon nekog vremena se pridružio Pavao. Priča je krenula od nas, recimo.

Imate li neke anegdote iz djetinjstva, neke podvale, spačke i to?

Ivan: U stvari smo Marko i ja bili tim pa smo drugima namještali. Sjećam se jedne epizode s mlađim burazom…

Marko: Igrali smo lovice s mlađim burazom i mi smo mu postavili zamku koja je služila da mi bolje pobjegnemo. Zavezali smo flaks između stabla i ograde i on si je trčeći malo prerezao vrat. Slučajno smo to zavezali na razini vrata, stvarno nije bilo namjerno.

Ivan: Ma on je zapravo trebao hodati, a nešto se scimao pa je protrčao na tom dijelu. Nije bilo strašno, ali bilo je malo krvi.

Marko Ivan Tokmadžić Free Ride

Kakav je osjećaj biti s burazom u bendu, dijeliti tako nešto?

Ivan: Nisam razmišljao nikada o tom. Uglavnom kada sviram sam koncentriram na sebe i svoj instrument, ali ponese me kada se okrenem i vidim Marka kako ubija taj bas.

Kužite li se svirački vas dvojica međusobno bolje nego s drugim članovima benda? 

Ivan: Možemo reći da smo stvarno svi skupa na istoj valnoj duljini s obzirom na to da jako dugo sviramo zajedno.

Marko: Pa zapravo i ne, ne mogu njemu ništa lakše pročitati misli nego nekom drugom gitaristu.  Mi smo od početka više frendovi nego burazi i tako smo se razvili. Nije bitno tko je što kome jer, kada smo svi zajedno, jedno smo. Lijepo je to što je sve ostalo u nekom obiteljsko-prijateljskom krugu te da nismo morali odlaziti daleko da bi našao neko zadovoljstvo.

Mislite li da braća u bendu općenito bolje funkcioniraju? 

Marko: Definitivno. Prije bih se posvađao s nekim tko mi nije brat. Sto put smo se znali oko nekih stvari zakačiti, npr. dok radimo pjesmu pa se njemu ili meni nešto ne sviđa. Pa da mi nije brat možda bih ga izbacio iz benda ili bi ga natukao. Nesvjesno imam osjećaj tipa “Kaj bum burazu rekao da izađe iz benda?!”

Nas dvojica smo glas razuma u bendu zapravo. Kada se nas dvojica krenemo svađati, svi se ostali stišaju jer znaju da to neće eskalirati koliko god to opasno izgleda. Samim time se oni ne vole toliko svađati jer im je to glupo. Neugodno im je valjda kada vide da se mi nakon pet minuta vratimo u normalu. Valjda smo mi dobar uzor što se toga tiče. Bend se nije raspao još otkako smo bili djeca i mislim d aje to dobar dio zbog nas. Ja ću, recimo, uvijek stati na njegovu stranu.

Ivan: Čovjek ne razmišlja o tome dok mu netko ne postavi ta pitanja, ali izgleda da braća imaju utjecaja na bend.

Što ste naučili jednom o drugom tijekom vremena provedenog na turnejama? 

Ivan: Pa nije da smo naučili nešto previše jedan o drugome, već se mi znamo. Više se povežeš još više s tom osobom. Počneš pričati o nekim stvarima koje bi inače prije rekao best frendu nego burazu. Kad si tak dugo skupa s burazom negdje, to krene, otvoriš se.

Marko: Turneja je jedna specifična situacija. Recimo, zanimljiva je ona najduža turneja koja je trajala 35 dana. Razmisli malo, 9 ljudi je bila 0-24 zajedno i čim negdje pobjegneš na 5 minuta odmah te počnu tražit zato što treba nešto negdje raditi… Znači, nemaš svojih 5 minuta. Toliko dugo nisi realno niti sa svojom mamom. Tih 9 ljudi će u tom vremenu ili potući i zamrziti ili će se još više povezati.

Marko Ivan Tokmadžić Free Ride

Što vam jedan kod drugog ide na živce, a što vam je najbolje?

Marko: Pa ne mogu se sjetiti trenutno što me živcira kod njega. Što se tiče najboljih stvari, on je flegma. U mnogim situacijama je to dost dobro, ali mene zna dovest u govna. Primjerice, kada smo doma, mama nešto kaže Ivanu i on uopće ne reagira. I tad mama meni kaže to isto, a ja se nemrem izvuć, a ako počnem izvlačiti onda se kao bahatim…

Ivan: Što si stariji to si zreliji, pametniji pa pokušavaš biti dobar čovjek. Najbolje kod njega je to što je vrijedan i to što je dobar sa svima. Pomoći će svima i napraviti što god treba. Ponekad zna bit živčan bez ikakvog razloga, al nije to ništa loše.

Biste li jednog dana mogli i htjeli živjeti skupa?

Marko: Pa u kombiju smo cimeri tako da mislim da neće biti potrebe da još živimo zajedno. Ako bendu krene bolje i ako mi od toga počnemo živjeti, provodit ćemo još više vremena skupa u studiju, u busu, na turneji…

Ivan: Pretpostavljam da se nikad nećemo razdvojiti, al da ćemo živjeti skupa ne vjerujem.

Što kažu roditelji, je li njima drago da ste skupa u ovom bendovskoj priči?

Marko: Ful im je drago što sviramo, a pogotovo što sviramo skupa. Mislim da bi bilo puno gore da smo u dva benda, bili bi dupli troškovi i to. Ovako smo grupirani pa smo samo jedna dosadna kokoš, a ne dvije. Znaju da smo stalno skupa i to je to. Generalno, mislim da je svakom roditelju prekrasno kad su braća zajedno u bendu.

Ima li nešto po čemu se kuži da ste burazi, neke geste, mimika i slično?

Marko: Ja sam znao primijetiti par stvari u mimici, smijanju i to, ali se sada ne mogu ničega sjetiti.

Ivan: Na trenutke možda boja glasa.

Tko se prvi počeo tetovirati?

Ivan: Ja sam.

Marko. Ja sam čekao osamnaestu.

Tko ih ima više?

Ivan: Ja imam, dosta više.

Marko: Ima jednu, ali vrijednu. Jednu veliku koja kida.

Tko je veća mamina maza?

Ivan: Marko.

Imate još nešto poručiti za kraj?

Ivan: Ja se nadam samo da će ovo trajati još dosta godina i da ćemo jednog dana moći živjeti taj san kojeg sanjamo u potpunosti. Da se ujutro probudim i odem u studio i sviram i radim na svojim pjesmama i zivim od toga.