Chrisie Hynde & Valve Bone Woe Ensemble – Od Pretendersa do jazza

Chrisie Hynde, pjevačica i ritam gitaristica nezaboravnih Pretendersa, snimila album s coverima jazz standarda, zgodicima "velike američke pjesmarice" te pregršti "rockerskih" brojeva u novim jazz aranžmanima.


Piše: Zlatko GALL

Chrisie Hynde & Valve Bone Woe Ensemble
Valve Bone Woe
BMG
****

Ako vam čudna ili čak bizarna vijest da je Chrisie Hynde, pjevačica i ritam gitaristica nezaboravnih Pretendersa, snimila album s coverima jazz standarda, zgodicima“velike američke pjesmarice“ te pregršti „rockerskih“ brojeva u novim jazz aranžmanima, sjetite se samo Iggyja sa svojim „šansonjerskim“ francuskim izletima ili možda i same Chrissie koja je 1994. godine snimila duet s Frankom Sinatrom na albumu „Duets II“. No nije to puko šlepanje „ocvale“ rockerice za nekim kurentnim trendovima (jer, jazz je danas očito veoma „in“)već dobro promišljen projekt osebujne fuzije glazbenih vrsta i pjesama koje su Chrissie baš po guštu. A takva je i atmosfera albuma: gustoža a ne pretenciozna bez pretjeranih „ispjevavanja“ i aranžersko-producentskih kerefeka. Što, naravno ne znači da je album puko šlepanje uz više no dobar Valve Bone Woe Ensemble ili pak ženski odgovor na posezanje Roda Stewarta za klasicima američke pjesmarice već projekt mekih i logičnih srastanja jazzy svirke s nježnom elektronikom, psihodelijom, bossa novom…

Izbor skladbi na prvi pogled djeluje kao cušpajz spremljen od ostataka namirnica u hladnjaku. No, Mingusova instrumentalna  „Meditation On The Pair Of Wire Cutters“ sa svojim razigranim afro-kubanskim udaraljkama, puhačim solom, moćnim kontrabasom, uletima klavira… koja vuče i na Toma Wautsa u jazzy ovitku, na albumu jednako dobro paše kao i obrada „Caroline, No“ Beach Boysa. S tim istim puhačima (trombonom) i prigušenom elektronikom koju je provukao producent Marcus de Vries. Isto vrijedi i za Coltraineovu „Naimu“ (još jedan instrumentalni broj) i „Absent Minded Me“ znanu po izvedbi Barbare Streisand koje se nekako logično nadovezuju na „River Man“ Nicka Drakea.  Svaka od odabranih pjesama reinterpretirana je i s instrumentalnim nadahnućem i pjevačkom mjerom. Među posebno upečatljivim izvedbama su „No Return“ Kinksa pretvorena u lijenu jazzy bossa novu ili pak, s druge strane, „Hello, Young Lovers“,song Hammersteina i Rodgersa iz mjuzikla „King And I“ koja postaje balada sa začinima i jazza i popa. Chrissie i Ensemble su sjajni i u „You Don’t Know What Love Is“ posvajajući nešto i od Milesove instrumentalne verzije i one čudesne vokalne izvedbe Dinah Washington te u „Wild Is The Wind“ Dimitria Tomkina s ruhom elektronike; veličanstvenom broju iz istoimenog filma kojeg je, uzgred rečeno, sjajno posvojio i Bowie.

Chrissie Hynde i dalje ostaje zapamćena kao odlična rock pjevačica no ovaj izlet sve je samo ne pucanj u prazno. I naravno, baš ga vrijedi slušati.