„Comic Sans“ – nema zajebancije

Piše: Janko Heidl

„Meni je ova scena našeg zbližavanja baš dirljiva, ali zašto si bacio moj mobitel u more?“ kaže u jednom prizoru pretkraj filma tata Bruno, svojevrstan hipi u godinama, handrasti slikar, likovnjak, koji se tih dana intenzivnije nego inače druži s odraslim sinom Alanom, uspješnim grafičkim dizajnerom čiji je uzorit poslovni, karijerni uspjeh u opreci s njegovim privatnim životom koji je trenutačno, a možda i inače, u priličnom rasulu.

Ležernog, srdačno-distanciranog Brunu glumi Zlatko Burić, a hirovitog, sa svojim još mu nejasnim ja nepomirenog Alana, Janko Popović Volarić. Uvrštavanje takve metafilmske rečenice, način na koji ju je Burić odigrao i izgovorio, kao i Popović Volarićeva reakcija, koji izlaze iz standardnog dogovorno komunikacijskog okvira fikcijske slikopisne predstave i doimaju se privatnim, slučajnim, neplaniranim umetkom, urodili su možda najšarmantnijim, najživljim svjetlacem cjeline. Gledatelj sklon takvim malim nestašlucima poželio bi da se u „Comic Sansu“, četvrtom cjelovečernjem igranom filmu Nevia Marasovića, našlo mjesta za više iskliznuća tog profila.

Tim više što je i čitav „Comic Sans“, načelno, svojevrstan metafilmski rad, ne toliko sam po sebi – jer gledamo ga kao uobičajeno samostalan fikcijski film – koliko u paru s Marasovićevim drugim filmom, „Vis-À-Vis“ (2013), u kojem filmski redatelj (Rakan Rushaidat) i njegov (budući) glavni glumac (Popović Volarić) na Visu nastoje osmisliti scenarij za film o ocu i sinu, koji će se događati na Visu, a zvao bi se, moguće, „Comic Sans“.

I sad je, recimo, taj film pred nama. Doista sa suscenarističkim potpisima Popovića Volarića i Rushaidata, s Popovićem Volarićem u glavnoj ulozi te s Burićem koji podosta nalikuje Krešimiru Mikiću, glumcu dugokosog i raščupanog glumca kojeg su u „Vis-À-Visu“ nagovarali da prihvati ulogu osebujnog tate.

Naočit, markantan, kameri privlačan, u hrvatskom kinofilmu prerijetko nazočan, a glasovit kao zvijezda televizijskih sapunica i serija srodnoga usmjerenja, Janko Popović Volarić dobar dio filma nastupa s gazom i flasterima preko nosa (kao svojedobno Jack Nicholson u „Kineskoj četvrti“ Romana Polanskog), s modricama i ozljedama koje je zadobio u tučnjavi, u okrvavljenoj bijeloj košulji ispod odijela, šepajući zbog boli u nozi, a usto uličicama Visa povremeno vozi ne baš najispravniji stari očev bicikl (to, pak, može podsjetiti na slične nespretnosti Jacquesa Tatija), što uz nemalu količinu situacijske komike i verbalnih dosjetki  itekako doprinosi općoj crnohumorno-gegovskoj intonaciji mušičavo ulančanih zbivanja koja odražavaju Alanovo sadašnje kaotično stanje duha. Premda u osnovi nastoji ne neozbiljno tematizirati ljubavne i užeobiteljske disfunkcije i temeljne nesporazume, kao i problematiku pronalaženja samoga sebe, „Comic Sans“ u cjelini zrači vjerom u vitalitet, odnosno vedrinom, optimizmom i zabavnošću koja gledatelju omogućuje da se bez opterećenja druži s likovima koji nisu tek pitko formulaični kalupi i koji, u krajnjoj liniji, možda nisu ni simpatični.

Uspješnost vlastite izvedenice trenja grubog i glatkog „Comic Sans“ – u laičkom, neobveznom i neobvezujućem Bruninom prijevodu: bez komike ili nema zajebancije – potvrdio je na 46. FEST-u, u Beogradu, gdje je održana njegova svjetska premijera i gdje je osvojio Nagradu žirija filmskih kritičara Nebojša Đukelić za najbolji film iz regije.