Fotografije: Emanuela Tomino / Mixer.hr

Autorica: Emanuela Tomino

Nakon četrnaest godina kreativne hibernacije, The Strange su se prošlu jesen vratili veći nego ikada i pokorili nas sjajnim izdanjem “Echo Chamber” koji je Mixer.hr ocijenio maksimalnom ocjenom 10/10. Auditivno iskustvo, od uvodne “Lonesome Rider” do odjavne “Lights of Red Valley” uvlači vam se pod kožu i smješta vas u cipele usamljenog junaka neizvjesne sudbine, dok vas u isto vrijeme nagoni na ples. Klasik od samog trenutka objave. Odmah po povratku na scenu The Strange su osvojili laskavu titulu Rock&Off izvođača godine, a novi album sastava, osim na domaćim listama najboljih izdanja, našao se i na listi 18. nominiranih albuma u utrci za najbolji Europski album 2018. godine koju dodjeljuje IMPALA, najveća europska udruga nezavisnih izdavača.

Priča o sjajnom aktualnom albumu, koji nosi deset elegantnih pjesama kroz koje se provlače žanrovi od indie rocka, Americane i alter-countryja pa do garage rocka i Baroque popa, nastavlja se kroz koncertnu promociju. Punokrvni zvuk sastava dobio je uz nove članove jedan iskričav kreativni naboj, a stare pjesme nose novu naelektriziranu dramatičnost, stoga su najavljeni koncerti nešto što se ni pod koju cijenu ne propušta. The Strange se u četvrtak vraćaju na pozornicu svog drugog doma, Vintage Industrial Bara, a kako nam otkriva Dalibor Pavičić u današnjem intervjuu, sastav svoj mračni ples nastavlja u srpnju pod zvjezdanim nebom Zagreba na krovu doma suvremene umjetnosti. Njihov nastup dio je fenomenalnog ovosezonskog programa Ljeto u MSU, u sklopu kojeg su već najavljeni ekskluzivni nastupi kultnih slovenskih vizionara Borghesia i Laibach te veterana hrvatske rap scene, Tram 11.

Reakcije na album su sjajne, bilo od strane domaće kritike i publike, tako i stranih glazbenih kritičara. Sada, s jednim objektivnim odmakom od šest mjeseci, kako sami percipirate ovo izdanje? Jeste li u potpunosti zadovoljni rezultatom? Jeste li ikada razmišljali u tom smjeru da biste trebali opravdati ili nadmašiti uspjeh debitantskog albuma ovog projekta?

Jednom kad album izađe rijetko ga ponovo slušam. S ovim albumom je bilo nešto drugačije. Vjerojatno zato što se malo duže pripremao. Zadovoljan sam kako je sve ispalo. Mislim da nije moglo bolje.

Što se tiče usporedbi s prethodnim albumom, mislim da nitko nije razmišljao u tom smjeru. Uostalom previše je vremena prošlo između prvog i drugog albuma.

Moderna vremena i njihovo društveno nasljeđe nas u jednakoj mjeri spajaju i razdvajaju. Svijet je postao dvorište u kojem se u međuovisnoj igri spajaju glazbenici s različitih strana svijeta pa ste tako isprepleli svoju glazbenu priču s Chrisom Eckmanom. No, i dalje dobrim dijelom zbog različitih adresa surađujete na daljinu. K tome dodajmo i da novi članovi benda ovaj pravac Ljubljana – Zagreb pretvaraju u trokut kojem dodajemo Rijeku… Koliko je izazovno raditi u takvim uvjetima?

Prilično smo blizu jedni drugima. Redovito se čujemo i po potrebi organiziramo probe. Ovako na papiru to izgleda komplicirano, ali u praksi i nije nešto posebno. Svi smo zapravo susjedi. Na sat i pol vožnje jedni od drugih. Veći problem je uskladiti raspored osam ljudi. Za sada sve nekako uspijevamo.

Koje su prednosti i mane ovakve suradnje? Postoje li uopće mane, s obzirom na činjenicu da imate najbolje od oba svijeta – vlastiti dnevni ritam i energiju intenzivnih zajedničkih sessiona? Koliko ova situacija utječe na kreativnost?

Postoje dva svijeta. Svakodnevni i ovaj glazbeni. Dnevni poslovi ti na neki način kupuju slobodu da radiš ono što hoćeš u glazbenom smislu bez da radiš kompromise. Bolje rečeno, postoji iluzija da novcem kupuješ slobodu. S druge strane, taj dnevni ritam crpi energiju koju bi možda mogao usmjeriti u glazbu. Već dugo vremena funkcioniram tako. Ne mogu reći da je to idealno, ali je jedino moguće.

Produljuje li to sve sam proces nastanka pjesme?

Ne nužno. Nedostatak vremena zapravo traži da se fokusiraš na bitno. Neke kreativne odluke donosiš brže.

Chris Eckman je veliki pripovjedač, a The Strange, pa time i Vi, svojom glazbom stvarate veličanstvene drame. U recenziji albuma napisala sam da slika ovih deset pjesama djeluje poput deset činova kakvog filmskog scenarija. Koju sliku Vi vidite prilikom slušanja ovog albuma?

Moram priznati da, ovako kad to napišete, dosta lijepo zvuči. 🙂 Meni je sama glazba prilično apstraktna stvar. Drago mi je da ljudi doživljavaju glazbu koju radimo na neki svoj način. Individualno. Kad bih ja sad pričao o svojim vizijama onda bih možda ubio doživljaj slušatelju. Mislim da nešto mora ostati neizrečeno kako velike stvari ne bi postale male.

Koliko se vaše glazbene vizije pjesama poklapaju s narativom tekstova Chrisa Eckmana?

To je vjerojatno nešto što bi slušatelji trebali procijeniti. Meni se čini kao savršeni spoj. Da nije tako teško da bismo složili pjesmu…o albumu da i ne govorim. Autorski proces je prilično intimna stvar. Mora postojati povezanost na više nivoa. Mislim da se na kraju dana sve to čuje na albumu.

Olakotna okolnost pri snimanju albuma, osim odlične sinergije među uključenim glazbenicima, zasigurno je bilo osvajanje financijskih sredstava putem natječaja “Internacional” Hrvatskog društva skladatelja. Da li je to stavljalo dodatni pritisak na vas prilikom stvaranja?

Financijska sredstva dobio je naš publisher. Da ne bude zabune. Svakom snimanju pristupamo odgovorno i puštujemo uložena sredstva. Ovdje je, moram priznati, postojao određeni pritisak da opravdamo uloženo. Nije bilo moguće tražiti uobičajena opravdanja zašto nešto zvuči lošije nego što bi trebalo. Recimo da budžet nije dopuštao pogreške. Toga smo bili svjesni.

Snimali ste u Sono studiju u Pragu u izvrsnim tehničkih uvjetima. Pored toga, koliko su svojim iskustvom i radom ostavili traga producent Don Antonio i snimatelj Phill Brown?

I Phill i Antonio su jedan od razloga zašto album zvuči dobro. Phill Brown ima neprocjenjivo iskustvo. Led Zeppelin, Bob Marley, Tall Talk, itd…teško bi bilo sve nabrojati. Vrhunski snimatelj. Rad s njim je bio pravi užitak. Ništa nije nemoguće i sve zapravo zvuči bolje uz njega.

Antonio je izvrstan gitarist koji je nekad radio u instrumentalnom bendu Sacri Couri, a sad je dio pratećeg benda Alejandra Escoveda. Pomogao nam je oko aranžmana, imao dobre ideje i držao je stvari pod kontrolom kad je izgledalo da nisu pod kontrolom. Uglavnom sve ono što producent i treba raditi.

U snimanje je bio uključen veliki broj ljudi, među njima i Praška filharmonija. Koliko je izazovno raditi s tolikim brojem ljudi na albumu? Koliko je teško naći osobe s kojima se osjećate usklađeno i sigurno u ovom procesu?

Kad kažete “sigurno” onda je to nešto što smo na ovom albumu namjerno ignorirali. Sve je bilo postavljeno tako da ljudi izađu iz svoje “comfort” zone. To je bila osnovna ideja. Mislim da tako nastaju najbolje stvari.

Logistički i u smislu produkcije je bio izazov. To i je jedan od razloga zašto smo na ovaj album potrošili više vremena nego inače.

S obzirom na dugo iščekivanje ovog albuma, jasno je da slijedite neki unutarnji ritam te da je ovaj ciklus kreativne hibernacije (ali i metamorfoze kroz koje sastav prošao ususret objavi albuma) zapravo vrlo intuitivan. Kao i pjesme koje su se na njemu našle.

Za ništa što radimo ne postoji dugoročni plan. Intuicija je možda najbolja riječ. U kreativnom smislu se stalno nešto događa, ali treba proći neko vrijeme od ideje do pjesme. U tom smislu vjerujem da ćemo ubrzo krenuti s radom na trećem albumu.

U datoj situaciji u kojoj su The Bambi Molesters postali jedno poglavlje predivne priče o sastavu The Strange, i s obzirom na činjenicu da su članovi sastava stvorili ovo studijsko izdanje te ga u procesu prepustili u ruke nekim novim talentiranim glazbenicima, koliko je bilo teško prevesti studijski rad u koncertnu sliku?

To je isto tako bio izazov koji smo uz pomoć novih ljudi s novom energijom riješili bez ikakvih problema. Moram reći da je bilo daleko lakše nego što se na prvi pogled činilo. Naravno, iza toga stoji njihov talent. Činjenica da smo svi skupa i prijatelji je samo pojednostavila stvari.

Osim što ste u svoju “strange” obitelj primili izuzetne mlade talente iz sastava My Buddy Moose, ugostili ste i vrsnu kantautoricu Irenu Žilić. To puno govori o tome da pomno osluškujete sadašnjost glazbene scene u Hrvatskoj i znate prepoznati one koji se na njoj ističu neovisno o njihovoj medijskoj prisutnosti.

Irenu smo prepoznali kao nekog tko nam je blizak. To je vjerojatno onaj intuitivni dio o kojem smo prije pričali. Nismo se znali prije snimanja, a opet sve je tako savršeno kliknulo.

The Bambi Molesters bili su izuzetna pojava na hrvatskoj glazbenoj sceni, te u jednakoj, ako ne i većoj mjeri na svjetskoj glazbenoj sceni. Koliko je izazovno dokazivati se na toj istoj sceni kao The Strange?

The Strange su novi bend i svjesni smo da je pred nama taj period dokazivanja. Album je dobro ocijenjen i vani i ovdje. Postoji i publika za ovo što radimo. Za sve ostalo trebat će i malo sreće.

Vaš rad je odmah prepoznala IMPALA, najveća europska udruga nezavisnih izdavača te vas stavila na listu 18. nominiranih albuma u trci za najbolji Europski album 2018. To će zasigurno otvoriti dodatna vrata. Uskoro vas očekujemo još jednom u omiljenom zagrebačkom klubu, no kakav vas koncertni ritam očekuje nakon toga?

Poslije Vintage Industrial Bara, gdje se već osjećamo kao doma, slijedi nastup na krovu MSU-a, 6. srpnja. Na jesen planiramo svirke u Europi.

Postoje li neki novi planovi i ideje u bliskoj viziji budućnosti The Strange ili se još jednom prepuštate valu intuicije?

Ideja je, kao što sam rekao, pripremiti materijal za novi album i što više svirati uživo. Zapravo radit ćemo sve ono što bend čini bendom.