Daria Hodnik “Fantastična” – Veliki promet i mala zarada

Nije nikakva novost da Daria Hodnik - kako se obično veli "sjajan glas iz drugog plana" - odlično pjeva.



Piše: Zlatko Gall

DARIA HODNIK
Fantastična
Croatia records
***

Nije nikakva novost da Daria Hodnik – kako se obično veli „sjajan glas iz drugog plana“ – odlično pjeva. Još manje je nepoznanica u popisu glazbenika koji su na njenom prvijencu „Fantastična“ ostavili autorskog i izvođačkog traga.

Jer Darijin suprug (i po osobnom sudu najbolji rock bubnjar na ovim prostorima) Dado Marinković te njegove kolege iz Valjka Brk i Bero, Miro Lesić, Peggy Martinjak, Alen Svetopetrić, Krešimir Tomec, Darko Bakić, Bruno Mičetić, Maasej Kovačević, Gojko Tomljanović, Yogi Lonich, Vojkan Jocić… dobro su znana i respektabilna imena domaće scene. A opet – album je većim svojim dijelom tek osrednji projekt pop-rock stilizacija, sjajno odsviranih i produciranih no odveć predvidljivih rješenja i ne baš dojmljivih melodija koje bi zvale na ponovno slušanje. „Problem“ ovog albuma je samo jedan: autorski materijal osjetno je slabiji od svirke i vokala. Nije to nikakva novost na domaćoj – najšire shvaćenoj – pop rock sceni na kojoj ne nedostaje ni moćnih grla ni odličnih muzičara no na kojoj kronično fali svježih i potentnih autora te otklona od klišeja „radiofoničnog“ drugoligaškog mainstreama. Uvodna „Fantastična“ (autor je Marijan Brkić Brk)naravno ima zanimljive gitare i Berina filanja klavijaturama no u konfekcijskom aranžmanu s manje „rokerskih“ detalja teško da bi se razlikovala od materijala B lige koje se obično liferuju apsolutnim početnicima i estradnjacima s dna kace. Lesićeve „Pružam ruke sreći“, “Kad jednom se spoje“ i “Zagrli me sad“, Fudine „Iza tvojih riječi“, „Nevidljive stope“ i „Jedina te poznajem“ kao i  Bakićeva „Pristajem na sve“, mogle bi se ugurati  pod  nazivnik urednih dobro (i odlično) odsviranih i otpjevanih brojeva za Zagreb fest ili „Doru“ što će reći u kategoriju „ni vrit ni mimo“ konfekcije zbog koje nećete mijenjati stanicu na radiju ali bogme ni zaželjeti opetovana slušanja. Najbolji dio albuma su stoga coveri no da ih nema autorska nejač koja im prethodi bila bi manje ogoljena. Jer, „Kada me dotakne“ – Husov standard Valjka – s jazzy „after hours“ štihom, klavijaturama Maaseya Kovačevića i Svetopetrićevom gitarom bljesnula je novim sjajem odličnog vokala podebljanog „backovima“. Kao i Dugmetova “Bitanga i princeza“  u zanimljivoj kolaboraciji Darie i Maria Huljeva te s pogođenim diskretnim funkoidnim začinima. I „Neću da znam za nikog osim tebe“ Dina Dvornika pokazala je da dobre skladbe vrijedi iznova čitati (posebice ako gitaru svira Yogi Lonich). Drastično pretumbana „Doživjeti stotu“ preseljena u karipska ozračja također zavrjeđuje palac gore. Baš kao i zaključna „Dođe mi da vrisnem tvoje ime“ Olivera Mandića s naramkom sjajnih glazbenih detalja.

Kad se već odlučilo da će album imati rastresiti žanrovski materijal umjesto dosljedno vožene glazbene priče, ne bili stoga bilo bolje da je cijeli album pripao coverima. Jer ako se željelo pokazati da vokal Darie Hodnik može prianjati uz svaku glazbenu podlogu, trebalo je izabrati skladbe koje bi i pjevačici i reprezentativnim glazbenicima koji su s njom ušli u studio, bile odskočna daska umjesto klizišta ili klipa pod nogama.