DEERHUNTER „Why Hasn’t Everything Already Disappeared?“ – Art pop okusa prošlih vremena

Deerhunter su na dosadašnjim albumima mahom posezali za žanrovskim repertoarom rocka no njihov ulazak u vode (art) popa nije jalov posao.


Piše: Zlatko GALL

DEERHUNTER
„Why Hasn’t Everything Already Disappeared?“
4AD
****

Na dosadašnjim albumima u osebujnom talioničkom loncu Deerhuntera zajedno su se krčkali art rock, indie, grunge, garažni zvuci i ovodobna americana no osmi album benda iz Atlante „Why Hasn’t Everything Already Disappeared?“ na popis raznorodnih utjecaja dodao je lijepe doze „osunčanog popa“, osamdesetih, bowievskih utjecaja, mrvu afro popa pa i romantične folkom ozračene psihodelije. Ova potonja očita već u samoj uvodnoj temi (i prvom singlu) „Death In Midsummer“ kojoj specifičan začin (kao da smo usred britanskog folk rocka ili u osvitu britanske psihodelije s početka sedamdesetih) daje klavičembalo. Ako se iskorak prema popu može mjeriti uvodnom skladbom, operacija je uspješno provedena jer „Death In Midsummer“ zvuči kao zanimljiv  hibrid davnašnjih uspješnica koje su svoj šarm dugovale i klavičembalu („Fixing A Hole“ Beatlesa, „Play With Fire“ Rolling Stonesa ili „Love Me Two Times“ Doorsa…) i Coldplaya u najboljem izdanju uz dodatke Beatlesa (ili ako ćete Oasisa), psihodelije i arhaičnih sintova… „No One’s Sleeping“ još je eksplicitniji ulazak u retro pop. Ovog puta možda i removskog timbra uz zanimljive dodatke psihodelije i pseudosurferske gitare. Ambijentalni instrumental „Greenpoint Gothic“ vodi pak ravno do Bowiea iz berlinske faze kao glavnog nadahnuća (mada nije teško pronaći ni natruhe Sylvianovog Japana) dok je „Element“, skladba lijene sporo kotrljajuće melodije, nova posveta sedamdesetim s vokalom na tragu Stevea Harleya i primislima na Cockney Rebel. Ili možda na mračni barokni pop Kinksa s tekstovima punih zajedljivih ili kritičkih opservacija.

„What Happenes To People?“ plovi pak sazvučjem osamdesetih s obilatim slojevima (prozračnih) sintova, „Detournement“ se klanja Laurie Anderson (iz vremena „Supermana“) valjda kao potvrda Bradforda Coxa o projektu koji je „science fiction album o današnjici“. „Futurism“ također zalazi u osamdesete no na tragu Prefab Sprouta  baš kao i  mračna „Tarnung“ kojoj glavnu značajku daje ksilofon i „žalobni“ saksofon.

„Plains“ je  razigrani srodnik dvaju prethodnih tema sa slapovima sintova i elementima afro-popa a zaključna „Nocturne“ otpjevana „procesiranim“ vokalom s efektom pokvarenog mikrofona. Najkraće rečeno-  zanimljiva laganica mračnijih tekstura i pravi antipod uvodnom broju. 

Deerhunter su na dosadašnjim albumima mahom posezali za žanrovskim repertoarom rocka no njihov ulazak u vode (art) popa nije jalov posao. Dapače. Širom su si otvorili vrata i novoj publici i novim izazovima.