DIDO “Still On My Mind” – Suvisla zvučna zidna tapeta

Friški peti album "Still On My Mind", snimljen nakon šestogodišnje pauze, svojevrsni je povratak ne samo na scenu već i na dobitni ambijentalni electro folk...



Piše: Zlatko GALL

DIDO
Still On My Mind
(BMG)
***1/2

Dido je još prije dvadeset godina bljesnula prvijencem „No Angel“, oduševila kritiku i publiku,  imala veliki hit skladbom „Thank You“ (kojoj je naravno veliku uslugu napravio Eminem uzevši njen sempl za svoj hit singl „Stan“) i „I’m No Angel“ – maznim brojem na tragu zgoditaka Working Weeka. Novi hit je bila i electro-pop tema „Everything To Lose“ koju je pogurao soundtrack filma „Seks i grad 2“… Uslijedila su još dva albuma a onda – muk. Friški peti album „Still On My Mind“ – snimljen nakon šestogodišnje pauze – svojevrsni je povratak ne samo na scenu već i na dobitni ambijentalni electro folk koji sjajno paše uz Didin eterični vokal. 

Album otvara triphopasti „Hurricanes“ s akustičnom gitarom u uvodu i snenom melodijom u dvoglasu koja u sredini broja dobiva neočekivani dramatični „zaplet“ i ubrzanje. Odlično domišljen komad čiju produkciju i aranžman (kao u većini skladbi) potpisuju Dido i njen brat Rollo Armstrong te Rick Nowells, u posljednjim minutama teme naglo zastaje da bi ponovo počeo rasti nestajući u „vjetrovitom“ fade-outu.  „Give You Up“, više je no dopadljiv singl sa zaraznim refrenom i osunčanom melodijom koju umjesto gitare guraju klavijature no pospana atmosfera i stilizacije koje bi mogle biti i štogod iz zaostavštine Kate Bush, baš kao i u naslovnoj skladbi,  na tragu su „Hurricanea“.  „Hell After This“ je stigao s naglašenim hip-hop beatovima miješanim s uplivima Depeche Mode a „You Don’t Need A Good“ pak kao besprijekorna electro-pop stilizacija. „Walking By“ i „Have To Stay“ ulazi u prostor keltskim folkom ozračene new age „ambijentalnosti“ Enyinih albuma,  a „Take You Home“ – čisti antipod spomenutom broju – djeluje kao baštinik electro-disca…

Najkraće rečeno, „Still On My Mind“ je daleko šareniji – s elementima pop melodija, elektronike, plesnih ritmova, ambijentalnih laganica – i što je najvažnije uzbudljiviji i smioniji od prethodnog dosadnjikavog „Girl Who Got Away“. No ako baš tražite pop album u kojem će „krv, znoj i suze“ biti prisutnije od eteričnog vokala, finih stilizacija i uhougodnih i nježnih melodija – Dido nije za vas.