Dina Rizvić, izuzetno kompetentna i svestrana glazbenica iz Labina, svojom posljednjom suradnjom s jednako talentiranom Lanom Janjanin, ušla je u glazbenu povijest naših prostora kao jedna od dvije žene koje su po prvi put skladale, aranžirale, odsvirale, otpjevale i snimile svoj opus za jazz orkestar, čime su obje potvrdile razmjere svog talenta, marljivosti i kreativnosti. Dina je još 2011. debitirala svojim prvim nosačem zvuka, surađivala s brojnim našim renomiranim glazbenicima, dirigentima i umjetnicima poput Josipe Lisac, Boška Petrovića, Alana Bjelinskog, a ove godine otisnula se u novu, samostalnu avanturu otkrivanja vlastitog glazbenog jezika. Prvi komadić slagalice kojim smo krenuli otkrivati njezin “mali svemir misli i emocija” bila je pjesma “Samo ti” koja nas je potakla da kroz ovaj intervju bolje upoznamo glazbenicu pred kojom je sjajna budućnost.

Posljednih godinu dana podigla si prašinu na domaćoj kantautorskoj sceni stoga smo vrlo znatiželjni otkriti tko je Dina Rizvić i što zanimljivo donosiš na glazbenu scenu?

Hm… Moram priznati da mi je ovo uvijek jedno od težih pitanja za odgovoriti, ali rekla bih da je Dina obična djevojka kojoj je glazba oduvijek bila velika ljubav i ono što donosi na glazbenu scenu je svoj mali svemir misli i emocija koje prenosi kroz pjesme i izvedbe.

Nakon što si završila srednju glazbenu školu u Rijeci za klavir i udaraljke, diplomirala si na glazbenoj akademiji “Berklee College of Music” u Bostonu, na Odsjeku za suvremenu kompoziciju i produkciju. Time si stekla zvanje skladatelja, aranžera, producenta, akustičnog i elektroničkog orkestratora, dirigenta, skladatelja za film, TV i multimediju, jinglove, autora pjesama te prepisivača nota, a svoj prvi koncert održala već sa 16 godina… Svojim biografskim crticama nadilaziš sve granice glazbe i izazivaš divljenje svakoga tko naiđe na tvoj životopis. Kako se ljubav prema glazbi rasplamsala do ove mjere?

Nisam nikad razmišljala na način da idem na taj fakultet kako bih stekla toliko zvanja i mogla reći da sam sve to što je napisano jer ni sama ne znam sve to nabrojati. Od početka bavljenja glazbom išla sam za onime što me vuklo. Kao 5-godišnjakinji omiljena igra bila mi je “skidanje” pjesama po sluhu na prvom Yamaha synthu, nakon toga me fascinirala klasična glazba za klavir i udaraljke, iako su me klasična natjecanja sama po sebi malo zasitila i tu sam shvatila da nisam karakter za kompetitivne stvari već mi se više svidjelo stvarati i zajedno muzicirati s prijateljima. Tako sam kroz vrijeme počela pisati pjesme i susretati se s raznim žanrovima, otkrivati nove svijetove glazbe, a Berklee je bio idealno mjesto za moju znatiželju tada… Uglavnom je sve nekako spontano teklo.

Svaka glazbenica sa sobom donosi cijelu paletu momenata koji su oblikovali njezin kreativni smjer. Koji je to trenutak definirao tebe osobno? Što te povelo da se odlučiš posvetiti upravo glazbi?

Mislim da je jedan od trenutaka bila spoznaja da se mogu najbolje izraziti kroz pjesme i da me to jako ispunjava. U tom periodu, velika inspiracija bio mi je John Mayer od kojeg sam učila kroz beskonačna preslušavanja albuma, live koncerata, intervjua i nastupa. Njegove su pjesme jako rezonirale u meni, a njegov internacionalni uspjeh bio je samo potvrda rada i truda što je meni bio nekakav put kojim sam i sama htjela krenuti.

Što si otkrila o sebi otkad se baviš pisanjem pjesama? Gdje se nalazi ključ u traženju svog glazbenog jezika?

Otkrila sam da mi u puno situacija nije lako izverbalizirati stvari koje osjećam ili mislim jer mi se sve nakupi i stvori “čep” kojeg jedino mogu otpustiti kroz pisanje pjesama. Na neki način je vrsta komunikacije i terapije (emocionalne, psihološke, duhovne, kakve god ju nazvali..).

Ne mogu točno reći gdje se nalazi ključ u traženju svog glazbenog jezika jer mislim da je to životni proces i svaki period donosi svoj određeni stil i izričaj, a na nama je da budemo što iskreniji i što “neutralniji” u tom spajanju s kreativnim svijetom jer tek tada možemo doći do individualnog glazbenog jezika kojeg svatko ima u sebi. Mislim da je u današnjem vremenu to jako teško napraviti zbog iznimno brzog tempa života i stalnog osjećaja uspoređivanja, kompetitivnosti, nesigurnosti i puno stvari koje neminovno koče i blokiraju taj proces kojem se treba prije svega posvetiti da biste mogli nešto kvalitetno stvoriti, a ljudi nemaju vremena čekati, truditi se, vjerovati..

Kako bi približila karakteristike svog izraza nekome tko ga nije imao priliku čuti?

Pjesme koje su do sada objavljene su većinom pop s prizvukom funka, rocka i jazza, a nove pjesme koje spremam za objavu imati će i soul i electronic sound u sebi.

Velika prekretnica zbila se 2009. godine kada si sudjelovala u ljetnoj jazz školi “Jazz is back!” koju je u Grožnjanu održavao pokojni Boško Petrović, a vaša suradnja je kulminirala brojnim koncertima i snimanjem live albuma “The future of Croatian jazz“. Što vas je povezalo u tom glazbenom kontekstu? I što je najbitnije što si naučila od njega?

Boško je za vrijeme ljetne škole pomno pratio svakog polaznika, znao je svakome jaču i slabiju glazbenu stranu i to je odmah dao do znanja direktno, ali na način na koji je samo on znao.

Nismo puno razgovarali jer sam uvijek imala strahopoštovanja prema njemu, ali jednom prilikom mi je rekao da prestanem biti toliko ozbiljna u glazbi jer si valjda nikako nisam dozvoljavala greške, a on je unatoč mojim krivim notama, ritmu i falševima toliko vjerovao u mene da me često zvao da sviram na koncertima, bacao me “u vatru”, pa i na kraju da budem dio live albuma snimanog u njegovom B.P. Clubu.

Za većinu umjetnika, originalnosti prvo prethodi faza učenja i, često, oponašanje drugih. Kako biste opisali vlastiti razvoj kao umjetnika i prijelaz prema realizaciji vlastite vizije? Kakav je odnos između kopiranja, učenja i vlastite kreativnosti?

Kod mene je to uglavnom isprepleteno, kao i svaki glazbenik volim slušati i učiti pjesme koje mi se sviđaju, a dok pišem autorske stvari ne razmišljam da mi pjesma treba biti u određenom stilu ili zvučati na određeni način već pokušavam “pustiti” da se samo oblikuje iako se na kraju u većini slučajeva može čuti utjecaj određenih pjesama i autora koji su u meni ostavili nekakav trag.

Kako je izgledao tvoj prvi ulazak u studio?

Prvi put sam ušla u studio s nekih 10, 12 godina kod jednog obiteljskog prijatelja u Labinu gdje sam snimila demo prve autorske pjesme. Sjećam se da je tada u studiju bila jedna 12-žična akustična gitara koju sam prvi put uhvatila u ruke i snimila na toj pjesmi iz zezancije. Bilo mi je sve zanimljivo i bila sam znatiželjna kako to sve funkcionira, ali nisam nikako podnosila svoj glas na snimci u to vrijeme.

Prošle godine predstavila si u suradnji s glazbenicom i skladateljicom Lanom Janjanin te Jazz orkestrom HRT-a dvostruki album „Miracles“, a prošli mjesec dočekali smo i novi singl “Samo ti”. Zanimljivo je da si, osim što si pjesmu napisala i koproducirala , i odsvirala sve instrumente osim bubnjeva. Reci nam riječ više o ovom pothvatu.

Ta pjesma mi je jako draga i važna iz puno razloga, ali možda najviše zato što je obilježila neki novi početak i neku novu verziju mene koju sam dosad uvijek skrivala zbog straha, nesigurnosti i raznih drugih stvari. S ovom pjesmom i svim drugima koje slijede odlučila sam prihvatiti punu odgovornost toga kako zvučim i kako predstavljam samu sebe i novi zvuk koji je puno drukčiji od prvog autorskog albuma “Bez poraza” iz 2011.

Kroz sve ove godine rada i školovanja, upoznala sam puno ljudi s kojima sam shvatila koliko je bitno surađivati s nekim tko razumije tvoje ideje i namjere. Tako sam u ovoj pjesmi objedinila suradnju sa super bubnjarom Tomom Fletcherom iz Londona i mixing/mastering inženjeru i producentu Taisukeom Kimurom iz LA-a.

Znači li novi singl i uvod u novo studijsko izdanje? Što nam u glazbenom smislu donosi ovaj autorski projekt?

Da, trenutno radim na novim autorskim materijalima koje sam bilježila svih ovih godina i novo izdanje će biti drukčije po stilu, produkciji, interpretaciji i po glazbenicima koje sam okupila u tom projektu.

Svirati u jednom kontroliranom okruženju i na pozornici su dvije različite stvari. Kao kantautorici, nastup na pozornici, sama pred publikom, neupitno ti predstavlja jedan intiman moment ogoljavanja vlastite osobnosti i emocije. Što za tebe predstavlja taj doživljaj dijeljenja sebe s publikom na pozornici, uronjeni u jedan novi trenutak i sasvim novu atmosferu?

Uvijek sam voljela kada koncert prati jedna određena priča, dinamika, kada postoji kontrast punog zvuka s bandom ili orkestrom i potpuna ogoljelost s klavirom i vokalom. Moram priznati da jaču i direktniju vezu osjetim kroz taj moment “1 na 1” s publikom iako je to, kako neki kažu, najteži dio za izvođača, ali ja tek tu osjetim kako tko diše i svaki ton vodi u taj neki svemir gdje ne postoji ni vrijeme ni mjesto nego samo zvuk i emocija. Obožavam kad se dogodi taj moment i kada mogu to podijeliti s drugima ili kada i drugi to osjete iz banda ili iz publike.

Na koje izazove danas nailaze mlade kantautorice koje traže svoje mjesto pod suncem?

U početku, kad sam se ozbiljnije krenula baviti kantautorstvom, sa 16 godina, nisam ni mogla zamisliti da postoji druga strana priče koja nije baš tako sjajna, iako sam bila spremna na izazove, ali iz osobnog iskustva mogu reći da sam nailazila na razna ograničavanja, ucjenjivanja, osjećaj bezvrijednosti pa čak i predstavljanja mojih projekata kao “trošak” koji nikome nije od koristi tako da iz svog malog 10-godišnjeg iskustva savjetujem svim mladim kantautorima, a posebno kantautoricama da se prije svega psihički pripreme na trnoviti put do svog mjesta pod suncem za kojeg se svakako vrijedi boriti.

Tijekom ovog procesa stvaranja neminovno osobno rasteš i razvijaš se. U kojem smjeru se kreću tvoji glazbeni afiniteti? Što sanjaš sljedeće?

Trenutno se kreću u smjeru učenja kako micati sve što je nepotrebno i zadržavati ono što je bitno u nastajanju pjesme od kompozicije do produkcije, kako više vjerovati sebi i svojim odlukama, kako odvojiti jaku od slabije ideje… puno toga. U zadnje vrijeme puno slušam i proučavam Jacoba Colliera koji je po meni razbio sve okvire današnjeg glazbenika. U svojoj sobi snimio je album za kojeg je u svojoj 23. godini dobio Grammy nagrade, koji ne stvara glazbu na način da bi zadovoljio kriterije slušanosti na radiju ili trenutne popularnosti… Na njegovom koncertu u Šibeniku kad sam ga prvi puta vidjela uživo, podsjetio me na to što znači živjeti glazbu i biti slobodan u svakom obliku kao glazbenik i čovjek.