Naslovna fotografija: Edo Maajka (slikala Emanuela Tomino)

Autorica: Emanuela Tomino

Edo je sjajan liričar, kreator, to smo oduvijek znali. Albumom “Put u plus” to je samo podcrtao. Ono čime je posljednje izdanje zasjenilo sva ostala jest sveobuhvatan glazbeni, autorski moment kojim je svima postalo jasno – Edo je Maajka. Još kad tome pribrojite divnu glazbenu obitelj zvukovnom portretu ovog albuma, dobili ste najbolje diskografsko izdanje 2018. koje je mene osobno oborilo s nogu, a to se ne događa često. Okupio je tu Edo virtuoze zanata i prezentirao kolektiv koji bi se svakako mogao popularno nazvati supergrupom. Mario Rašić jedan je od ponajboljih basista i općenito instrumentalista u Hrvatskoj, Yogi Lonich blista među glazbenicima svjetskog kalibra, Toni Starešinić svojim talentom i projektima oduševljava publiku i kritiku posljednjih nekoliko godina, a Mirsad Dalipi, jedan od ponajboljih bubnjara iz regije, savršeno je zaokružio ovu šarenu paletu na kojoj su se našli i prepoznatljivi vokali regionalne glazbene scene, Yaya iz JINX-a, Saša Antić iz TBF-a i Dino Šaran iz sarajevskog benda Letu Štuke. I onda vam se dogodi da sve to nekako prođe ispod radara široj publici i ne znate zašto, jer zaista se radi o fenomenalnom, zrelom albumu koji je ozbiljna prekretnica u glazbenoj karijeri jednog od najboljih MC-a regije.

No, jedno je jasno, ovaj album preslušavat će se godinama i na svu sreću, imat ćemo ga prilku još bolje upiti na koncertnim nastupima jer slušati ovu ekipu sastavljenu bez ijedne slabe karike, kako mi Edo sam otkriva – uživo je to stvarno uživancija! Prvi nadolazeći nastup Ede Maajke i ekipe najavljen je već za ovaj petak, 2. kolovoza, na Ferragosto JAM festivalu.

Edo Maajka, foto: Goran Berović

Podizao si ljestvice sa svakim albumom ostajući dosljedan isključivo sebi i svojoj kreativnoj intuiciji, a tvoje posljednje studijsko izdanje sigurno jest najbolji primjer toga. Pored nagrada i kritike koji su to potvrdili, osobno mogu reći da iskreniji i emotivniji album godinama nisam čula na našim prostorima i zaista sam ostala oduševljena i ganuta već nakon prvog preslušavanja. Hvala ti što si nam ga poklonio kao srce na dlanu. Kako je kroz tvoju prizmu izgledao ovaj period njegove promocije? Nakon ovih godinu dana, jesu li se malo slegli dojmovi?

Mislim da jako velik broj ljudi i dalje ne zna da sam izbacio album. Svakodnevno imam upite kad će novi album i kako to da nisam ništa snimio već pet godina, hahaha.

Sad sam s bendom već jako dobro uigran i zadovoljan sam kako zvučimo uživo. Planiram do kraja godine izbacit još dva singla i onda se bacam na novi materijal. Jako sam zadovoljan.

Možeš li opisati svoj kreativni proces na temelju posljednjeg albuma? Odakle su došle ideje, kako su se preobrazile u tvojoj viziji, s čime si počeo i kako se ovi temelji oplemenjuju u završno djelo?

Kad sam im’o ideju i neku skicu, odlazio sam do pojedinih ljudi iz benda ne bi li zajedno uspjeli pronaći riff koji će mi odgovarati za to, ili bi zakopali neki groove na probi pa bi to dalje nastavio tesat kod kuće na slušalicama. Uglavnom bio sam pun k’o šipak pa smo sve to vrlo brzo završili. Većinu ideja sam im’o već u glavi i otprilike sam znao kako sve to treba zvučati, a dvije sam pjesme složio na groovove koje smo doslovce u zadnji tren snimili za svaki slučaj, ako ustreba…

Uglavnom radio sam sa genijalcima pa je sve brzo snimljeno. Sreća je bila imati Miru Vidovića iz studija Morris koji je složio nevjerojatan mix.

Kada si najavljivao album izjavio si kako trebamo slušati sebe, svoj unutarnji glas i biti iskreni prema sebi i tek tada u toj istini možemo dobro živjeti. Poruka mi je tim bila jasnija kad sam poslušala album. Teško je ne osjećati samoću i bespomoćnost dok se bojimo za budućnost u ovakvim vremenima i društvu koje nas okružuje, ali taj osjećaj neuroze i bespomoćnost u isti tren je na albumu popraćen optimizmom koji donosi slobodu i lijek. Kako kažeš, svaki minus put je u plus, a pravo je vrijeme za mijenjanje loših mentalnih obrazaca i svakog pojedinca u nove, bolje verzije nas samih. Na ovom albumu čini se da si pronašao sam sebe? 

Ma pronalazim se svakodnevno, ali i zaboravljam. To je ta vječna škola svakog od nas. Mislim da autorima mora biti na prvom mjestu zadovoljavanje svojih potreba, tj. da autori ne bi trebali trčati za trendovima.

Kad sam počeo rad s bendom puno ljudi me pitalo što će mi to u vremenu kad bendovi izumiru, kad je to financijski teže izvući i potrebno je puno više energije nego za album na beatove koje ćes solo ili s nekim producentom složiti. Tekstovi uvijek izlaze sami iz nas, a iz mene je izašlo ovo.

Edo Maajka, foto: Emanuela Tomino

Globalno drukčiji, globalno kriv, globalni izdajnik,…vječna manjina, repaš na albumu. Ostao si dosljedan svom prepoznatljivom autorskom potpisu kojim spajaš autobiografske crtice i ponekad bolne životne istine. No, mislim da te nekako najviše opisuju stihovi “Imam dobre namjere, čisto srce /Dobar groove, care đaba ti je mržnja / Razvalit ću ti zidove mentalne i društvene” u prvim rimama albuma. Što si otkrio o sebi otkad se baviš pisanjem pjesama? 

Hahahaa, puno toga. Nekad jednostavno počnem pisat’ o nečem što me muči, nakon dvije stranice skontam kako tu temu uobličiti u neku pjesmu i onda izleti pjesma na novom listu papira. Tako je bilo sa Izdajničkim kolom, razmiš’ljo sam kol’ko sam puta i zbog kojih razloga proglašavan izdajnikom, kol’ko su puta ljudi kojima se divim to iskusili i kako je teško biti drukčiji u bilo kom pogledu unatoč činjenici da smo svi različiti i da ne postoje dvije iste osobe i dva ista ukusa.

Kreatora sam napisao zadnjeg, im’o sam na taj groove tri različite teme od kojih je ova koja je na albumu meni najviše pasala i najbolje opisala moje stanje uma dok sam radio na albumu. Ja sam kreator i ovo sam iskreir’o.

Postoje mnogi opisi idealnog stanja uma za kreativni trenutak. Što kod tebe potiče ovo idealno stanje uma i što ga koči? 

Potiče me puno toga, od slušanja druge muzike do raznih situacija u kojima se nađem, a nisu vezane za muziku nego za svakodnevicu.

Bitno je reći da kad to nešto želi izaći iz tebe to će se desiti bez obzira gdje bio, u kojim radnim uvjetima i u koje doba dana. Neke sam pjesme napis’o u najvećoj dječjoj buci, u pauzama dok trčim za djecom i vrištim – Ne to! Ostavi to!

Postoje i dani i mjeseci kad jednostavno ne ide ništa iz mene.

Za većinu umjetnika, pa tako i glazbenika, originalnosti prvo prethodi faza učenja i (često) oponašanje drugih. Kako bi opisao vlastiti razvoj kao glazbenika i prijelaz prema realizaciji vlastite vizije? Kakav je odnos između kopiranja, učenja i vlastite kreativnosti? Tko i što te inspirira?

Može me inspirirat neki beat, neka muzika, neki tekst, flow, razgovor,… puno stvari.

Počeo sam ovo kao fan tuđe muzike i temelji su udareni u tinejdžerskim vremenima kad sam, kao i sada, sluš’o doslovce sve i svašta. Tekstualno su na mene utjecali svi iz Novog vala, New Primitives, Atomsko sklonište, Rambo, domaći rap, old school rap, itd.

Ako ti se u kući vrte narodnjaci, onda i to utječe na tebe, htio ne htio. Sve to prođe kroz naše osobne filtere i izađe kao nešto novo.

Edo Maajka zaslužio je nagradu za Najbolji album godine na prvoj dodjeli nezavisne nagrade RockOff

Ono čime je ovo izdanje zasjenilo sva ostala jest sveobuhvatan glazbeni i autorski moment koji je naglašen talentima silnih virtuoza zanata koji su oblikovali sliku ovog albuma s tobom. Zaista ste poput kakve “supergrupe”. Sigurno je bilo zanimljivo iskustvo okrenuti jedra u malo drugačijem smjeru? Mene je svakako oduševio i djeluje mi baš da je pogođen u sridu.

Im’o sam već dosta iskustva sa bendovima, ovo mi je treći ili četvrti bend s kojim sam radio i svaki je imo svoje čari, ali nikad nisam ni s kim kliknuo kao s ovom ekipom. To se i osjeti na snimci.

Ovo je prvi put da svježe autorske pjesme snimam u aranžmanima s bendom. Dosad su to bile obrade već postojećih melodija i pjesama. Nismo snimali na klik i zadani tempo tako da smo dobili dosta i na dinamici pjesama. Uživo je to stvarno uživancija…

Zanimljivo je da tvoj dosad najuspješniji album “No sikiriki” ove godine slavi svoju 15. obljetnicu. Koji su ti se trenuci iz tog razdoblja najviše urezali u pamćenje? 

To je bio album s kojim sam dokaz’o da nisam one hit wonder. Trebalo se vratiti nakon albuma Slušaj mater koji je pobr’o sve pohvale i uspio sam sa svježim i novim temama koje su se samo nastavile na mjestu na kojem je Slušaj mater stao.

S tim albumom sam napunio Dom Sportova, što je za repere tada bilo nezamislivo. Jako sam ponosan na album No sikiriki.

Edo Maajka, foto: Emanuela Tomino

Kako je izgledao tvoj prvi ulazak u studio? Kako i na koji način je tvoj pristup snimanju glazbe evoluirao tijekom godina?

Prva ulasci u studio su bili fokusirani na to da što brže nešto snimim i što manje vremena potrošim u studiju, samim time i para. Tako da sam dolazio totalno spreman i znao snimiti po nekoliko pjesama u kratkom roku.

Sad također većinu stvari spremim do ulaska u studio i, ako ostane kakvog vremena, ja sam s bendom tada usnimim još pokoju ideju za svaki slučaj. Uglavnom, studio mi nije mjesto za zafrkavanje i razmišljanje šta ću sada. Volio bih imati i tu privilegiju da provedem par mjeseci u studiju, ali to ću kad uspijem složiti neki svoj studio. Neka se desi i to! 🙂

U tih dvadesetak godina, što se promijenilo? Jesu li očekivanja prema albumima, glazbi, stvaranju, koncertima jednaka kao nekada? Što vidiš kao najveću boljku glazbene industrije, a što je za tebe najljepše u tom svijetu radi čega si i posvetio svoj život glazbi?

Najljepše mi je to što se uz glazbu odmorim. Taj cijeli proces mi nije smaranje, nego uživanje i hodanje po nesigurnom terenu jer nikad ne znaš kako će ono što uradiš proći kod publike.

Sada mi je teže ispromovirati svoje materijale jer se još ne snalazim na društvenim mrežama kako bih trebao… Boljka je to što, ako dobro ispromoviraš sranje od pjesama one će biti hitovi, a albumi i pjesme koje su savršene, ako se ne ispromoviraju, jednostavno ih nitko neće čuti niti će dobiti ikakav response. Znači da je za uspjeh najbitniji marketing, a to je sranje bez obzira čime se bavio, pogotovo ako je to umjetnost.