EDWYN COLLINS “Badbea” – Još jedan zgoditak prvog tromjesečja

Davnašnji frontman Orange Juicea - jednog od najzanimljivijih škotskih gitarskih bandova osamdesetih - Edwyn Collins je ponovo bljesnuo solo albumom.



Piše: Zlatko GALL

EDWYN COLLINS
Badbea
(AED Records)
**** ½

Davnašnji frontman Orange Juicea – jednog od najzanimljivijih škotskih gitarskih bandova osamdesetih – Edwyn Collins je ponovo bljesnuo solo albumom. Još jednim dokazom potpunog povratka u formu nakon teškog moždanog udara koji ga je prije desetak godina umalo koštao života i dugotrajnog oporavka tijekom kojeg je morao iznova učiti hodati, govoriti, svirati, skladati… I ovog puta kao i na prethodnom projektu „ruke su mu dali“ stari suradnici poput velškog multiinstrumentaliste Carwyna Ellisa, gitarista Seana Reada i Jamesa Welbournea te bubnjara Jakea Huttona. Najbolji od pet „povratničkih“ albuma (među kojima je i soundtrack za film „The Possibilities Are Endless“) “Badbea“ otvara „It’s All About You“: odličan up-tempo broj (koji u uvodu ima nešto i od starog Costella) plijeni na prvu zaraznom osunčanom melodijom i refrenom u dvoglasu sa Readom te (retro) štihom osamdesetih i lucidnim aranžerskim rješenjima poput, recimo, saksofonskog sola. „In The Morning“ ima nešto od spectorovske atmosfere, Northern soula  i Motowna uz izuzetne nabrijane gitarske dionice iznad puhača dok je „I Gues We Were Young“ (s gitarskim početkom koji domaćim ušima „baca“ na Robićevu „Samo jednom se ljubi“!) vrsni introspektivni broj s arhaičnim gitarskim twangom surfa (s tex-mex puhačima koji daju na Calexico) i Collinsovim vokalom koji na trenutak ulazi u sferu Scotta Walkera. „It All Make Sense To Me“ – kao i zaključni naslovni broj i „Beauty“ rađena kao balada kakve su nekoć pisali Jagger i Richards – su  mahom akustičarske „folky“ laganice podcrtane gudačima dok u donjim lagama Collins vuče i na Johnnyja Casha (kud ćeš većeg komplimenta). Čista suprotnost im je punkerski nabrijana „Outside“ ali i plesna sinti tema „Glasgow To London“ smještena u prostor LCD Soundsystema ili zadnjih albuma Bowiea. No uz jedan intrigantni dodatak: Northern soul puhače po uzoru na  Dexy’s Midnight Runners i minijaturnu repetirajuću funk frazu gitare. „Tension Rising“ je još jedan brzi (rhythm and blues/soulom ozračeni broj) s basom koji vozi na tragu riffa izvanvremene  „Get Ready“ Temptationsa uz antikne pišteći orgulje i raspojasane gitare, „I Want You“ sjajna mantrička rock tema s krautrockerskim elementima (koje bi zasiguro uzeo i Bare), „I’m OK Jack“ novi pogled unatrag na osamdesete kao i “Spark The Sparks“  – rasna „rokija“ građena oko moćnog basa  „garniranog“ gitarskim naglascima i solima.

„Badbea“ je, rekoh, najbolji od albuma u post-rekonvalescentskoj Collinsovoj karijeri; album vrijedan pune pažnje nabildan sjajnim melodijama, uspjelim fuzijama i čudesnim (jedinstvenim) Collinsovim gitarskim zvucima.