Ekskluzivno!: Uvod u Zvučni zid II – Vinilne priče

jones-i-oremovic-u-dobrom-zvuku

Rekao je da će uzeti knjigu za svoj muzej.
Bio je to Mick Jones. Muzej je bio posvećen Clashu.

A knjiga je bila – “Zvučni zid”!

Stajali smo u knjižari u Bogovićevoj, prodavačica nije mogla vjerovati da je zreli, dendijevski odjeven Britanac zubi poput rasklimanog plota, koji joj je karticom plaćao knjigu, autor pjesme “Should I Stay Or Should I Go”. Da sam joj rekao da je čovjek poslužio kao nadahnuće za lik Del Boya u “Mućkama”, prije bi mi povjerovala nego da stoji oči u oči s jednim od dvojice najvažnijih članova benda Clash koji je, kaže, obožavala u srednjoj školi.

A ni ja nisam mogao vjerovati da je to on upravo zato što sam dobro znao da jest. Ni činjenica da je to druženje po Zagrebu u ožujku 2010., kada je došao svirati u Tvornicu s Carbon/Siliconom, trajalo dva-tri dana nije ublažavalo nevjericu da dijelim vrijeme, zagrebačke ulice, restorane, ručkove i večere, obilaske knjižara i dućana s pločama s rock-ikonom jednog od najvažnijih bendova u mom i životima mnogih drugih.

jonesy & zvučni zidDa ne velim da se sve navedeno poravnavanje nekih “računa” s Clashom dogodilo tako iznenada i ne samo s jedne strane. Točno dvije godine ranije, u ožujku 2008., povezao sam s festivala glazbenih dokumentaraca iz Vinkovaca u Zagreb Dona Lettsa, redatelja Clashovih spotova, odličnog Jonesova frenda i suradnika iz benda The Big Audio Dynamite. Nisam mu dao da puši travu u mom automobilu nego smo u tu svrhu stali negdje oko Novske i ondje mi je obećao poslati kontakt s Jonesom, a obećanje je i ispunio. Međutim, Jones ne koristi internet, a telefonska sekretarica u studiju bila je prepuna poruka, kao što se svaki put prepuni kada ode svirati okolo na dulje od sedam dana. I taj se kontakt, na moju veliku žalost, nije dogodio. Ali, eto, dvije godine kasnije Jones na stražnjem sjedištu moga automobila razgovara s Tonyjem Jamesom. Nije imao pojma da je Clash osamdesetih ovdje bio tako velik. Da je znao, vjerojatno ne bi Dražena Goretu iz Grano Promotiona večer uoči koncerta upitao: “A kako to da ste me uopće pozvali?”. Nadomak Plesu kaže Jamesu da je ovo potpuno neotkriveno područje, ma što to značilo, i da bi se tu trebalo jednom vratiti. Nije isključeno da to bude s njegovim, uvodno spomenutim muzejom na Portobello Greenu u Londonu, koji je počeo kao kolekcija Clashove memorabilije, rijetkih izdanja iz svih krajeva svijeta, čak i sačuvanih kutija od pizza koje su jeli na turnejama te stare opreme za snimanje, a danas je proširen i na druge bendove. Jones je strastveni skupljač LP-ploča; oduševljeno je iz Hrvatske otišao sa svjetski endemskim coverom debi-albuma “Signing Of” (1980.) grupe UB40 (tko ne zna priču: tadašnji je izdavač Beograd Disk odbio prodavati album u originalnom pakungu jer je to bio običan obrazac za nezaposlene u Britaniji pa su dizajnirali izvanredan omot, bolji od originala, koji tamnoćom odlično prati dark reggae sadržaj). Otišao je iz Zagreba i s kolekcijom ploča nekadašnjeg novog vala, među kojima su bili prvi album Prljavaca, Discipline kičme, Električnog orgazma… Sličan privatni rock-muzej, reče, ima i Jimmy Page, te se njih dvojica planiraju udružiti i napraviti turneju sa zajedničkim postavom. Sigurno nikada neću završiti kao dio stalnog postava Muzeja suvremene umjetnosti, ali pojaviti se kao dio postava Clashova muzeja s knjigom koju Jones nije želio primiti na dar nego je baš htio investirati u nju, sasvim bi utažilo moje apetite za tragom u povijesti (svjetske) umjetnosti. Njemu bih dao da puši travu u automobilu, ali me nije tražio.

Ova su oduševljavanja, dakako, sasvim osobne prirode i subjektivne važnosti, ali upravo iz njih proizašla je knjiga “Zvučni zid II – Vinilne priče”, koju držite u ruci (kao i iz ništa manje važne činjenice da se polovina tiraže prve knjige prodala u svega dva-tri mjeseca). Na osnovi svih tih “koincidencija” pitao sam se koliko je to što se dogodilo bilo slučajnost, a koliko pitanje neke sudbine, u koju inače baš i ne vjerujem; dakako, Carbon/Silicon nastupili bi u Zagrebu i bez “Zvučnog zida”, vjerojatno bi se dogodilo i naše druženje. Ali zasigurno ne bi imalo ni izdaleka tako intimistički okus, koji je povukao za sobom mnoga sjećanja na rane punk-dane kada sam običnom zihericom probušio uho za jednu od projekcija “Žestokog momka” i usred filma osjetio neku toplinu na vratu. Morao sam otići u toalet isprati krv koja se već polako počela zgrušavati od uha naniže. (O utjecaju i važnosti koju je taj igrano-dokumentarni film o Clashu i s njim imao početkom osamdesetih na tadašnje mlade rock-naraštaje naći ćete u ovoj knjizi dovoljno u Dragaševoj priči „Iz predgrađa u predgrađe”, pa da se ne ponavljamo.)

Poklapaju li se neke stvari u životu radi neke ravnoteže u svemiru ili mi sami navodimo na to? Lako za to što sam ja dobio svoju zadovoljštinu i uspostavio neku simetriju sa svojom mladošću, ali kako to funkcionira na mnogo većim razinama? Što bi bilo da Jones nije sreo Strummera, da se nisu dogodili povijesni susreti Lennona i McCartneyja, Jaggera i Richardsa? A da je Dylan umjesto u Greenwich Village otišao u Kaliforniju? Da je Johnny Štulić umjesto na za njega krucijalan koncert Pankrta u SC-u – nakon kojega je odlučio “brijati bradu i brkove da sliči na Pankrte” – otišao na koncert Safeta Isovića? Bi li rock-glazba bila ista? Ili su ti ljudi nosili tako jake impulse u sebi da bi dirnuli svijet jednako jako na bilo koji drugi način?

Neka od tih pitanja bila su nadahnuće za središnje, ishodišno poglavlje ove knjige “Parallel Lines / Drugom stranom”, u kojoj autori nude alternativne rock-stvarnosti. Za taj fikcijski dio – čije se tematike protežu i kroz neke druge priče: npr. Šalkovićevu i dr. Frica – neskromno se smije reći da je raritet i u svjetskim okvirima, koji ionako nisu baš previše bogati fikcijskim pričama o rock-likovima. Jedan je od razloga taj da se o glazbi ponajprije piše strasno i iz osobnih iskustava, a većina pokušaja literarizacije takvih tema zna završiti patetično, isforsirano i neuvjerljivo, pa si ne utvaram da su opisi mojih druženja s Mickom Jonesom imalo drukčiji po tom pitanju.

No, tema alternativnih rock-povijesti bila je tek sugerirana, autorima ništa nije bilo zadano. I zahvaljujući tome dobili smo nov niz izuzetno zanimljivih priča u rasponu od potpune fikcije do duboko intimističkih ispovijedi, u kojima je za autore jednako važno da artikuliraju svoje ideje i iskustva za čitatelje, koliko i za sebe same. Pete Townshend rekao je da postoji mnogo ključeva za razumijevanje života, ali da je rock sigurno jedan od najpouzdanijih. Autori ovih priča dobro znaju o čemu Townshend govori, a vjerojatno to vrijedi i za svakoga tko se već uhvatio ove knjige, koja iskustvu slušanja glazbe i svemu što već znamo o Beatlesima, Dylanu, Elvisu i ostalim junacima rocka posve sigurno daje neke nove dimenzije.

Arsen Oremović

5. svibnja 2011.

Napomena: Priče Hugha Cornwella (još jednog osobnog junaka kojeg vučem od rane mladosti) i drugih stranih autora pisane su ekskluzivno za ovo izdanje. Na tome im – na iskazanoj časti i povjerenju – kao i svim autorima iz Hrvatske i regije, najsrdačnije zahvaljujem!