Esencija garažnog rock zvuka – Zašto valja pohrliti u Vintage na koncert Jona Spencera

Još jedan dolazak Jona Spencera u Zagreb blagovijest je za sve fanove njegovog garažnog punka i bluesa.



Piše: Zlatko GALL

Još jedan dolazak Jona Spencera u Zagreb (Vintage Industrial 22. ožujka) blagovijest je za sve fanove njegovog garažnog punka i bluesa. Razlog je jednostavan: lanjski album „Spencer Sings The Hits“ mora biti po guštu svih koji su se „palili“ na projekte (i svirke) Blues Explosiona ili Pussy Galore, bendova koje je Spencer predvodio. Naime i samostalni prvijenac vozi istom cestom napaljenog garažnog bluesa s mahnitim energetskim punjenjem. Štoviše album nudi neke od najboljih brojeva u ukupnom Spencerovom opusu pokazujući da su svi ključne vrijednosti i autorskog rukopisa i izvedbe ostali na mjestu. Posebice kad je riječ o specifičnom gitarskom zvuku, sjajnim riffovima (kao u „Time 2 Be Bad“) i energiji koja curi sa svake snimke. Bilo da je snimao sa stalnim postavama ili sudjelovao u „sporednim“ projektima poput Boss Hog ili Heavy Trash, Spencera je krasila neupitna osobnost glazbenika (i autora) koji vješto posvaja agresivni noise-rock, garažni rhythma and blues, rani rock and roll i punkoidni blues dajući svakome od ovih žanrova vlastiti (vokalni i gitaristički) pečat.

Sve spomenute sastojke možete naći i na solo prvijencu s vokalom koji kao da dopire kroz ventilacijski otvor iz susjedne sobe i prepoznatljivom minimalističkom – no vraški efektnom – fuzz gitarom koja reži već u uvodnoj „Do The Trash Can“. Nema tu mnogo novosti i iskoraka izvan utabane staze (što je, kvragu, dobra vijest za sve fanove) osim kad klavijaturist (i basist) Sam Coomes koji uz bubnjara M.Sorda asistira Spenceru na albumu „podeblja“ zvučnu sliku kao u temama „Overload“ i „Fake“. A potonja je, uzgred,  zgodan i osebujan ulazak u gotovo pa princeovski groove. Naravno, na minimalistički Spencerov način.  Najžešćim fanovima Blues Explosiona možda će nedostajati izravnost i agresivnost ranijih radova no Spencer u ključnim brojevima albuma poput „Ghost“ i „Hornet“, nesmiljeno „prži“ svojom garažnom inačicom bazičnog roots rock and rolla/rockabillyja a u skladbama poput „Wilderness“ i naslovnog broja razvaljuje garažni rock na tragu Velvet Undergrounda u prvoj ili, s ubojitim riffom bliskim žanrovskom klasiku „Loui Loui“, u drugoj temi. Takvi su i nešto sporiji brojevi poput „Love Handle“ i zaključna „Cape“ s elementima sirovog bluesa u maniri ranih Rolling Stonesa. 

Za sve pristaše garažnog zvuka, fuzz gitara s lijepom dozom feedbacka, „bubblegum“ jednostavnih melodija, energije koja je pretvorena u osebujan autorski i izvođački stil, samostalni album Jona Spencera biti će melem za uši. Potvrđujući ga opet kao velikog gazdu u svojoj glazbenoj niši i veliko ime newyorške underground rock scene. Koju naravno valjda opet slušati i gledati u Zagrebu.