Fog Frog Dog “sdgvuigujheriptbnjieoang” – Novi savršen album splitskog genija

Pravi zločin je ne "skoknuti" na Bandcamp te ovaj album ne slušati cijelo ljeto

Piše: Zlatko GALL

FOG FROG DOG
sdgvuigujheriptbnjieoang
Nimavode
*****

Ovaj album je smixa i smasterira Jin Siaon Miayi iz južne koreje za dva dolara po pismi… Ne tribate guglat, to san izmislija i automatski uštedia 26 dolara. Na jednoj pismi je pivala Irena Žilić. Jedan put san je vidia na benzinskoj stanici. Iman sve njene albume na kompiću. Osin šta se bavi muzikon, sudeći prema Instagramu, ona se bavi i bakterijama. U tu pismu san ubacija zvuk ptičica šta san skinija s neke ploče di su samo zvukovi ptičica. Nisan pita dopuštenje za to, ali ni taj šta je snimija nije pita ptičice za dopuštenje da ih snima tako da smo sad 1:1.Na pismi Radio Elamarsot sempl je od bubnja kojega je svira Srđan Jeličić zvani Summy. To san skinia sa traka od nikad smiksanoga albuma od benda Kundyak Mezhie.Fotografiju s covera san naša u arhivi Oceanografskog instituta u Splitu. Mislin da je fotka iz šezdesetih. Nažalost, neznan ko je to slika, ali svaka mu čast, baš je lipo slika. Nadan se da je vratia u more tu algu. Ali čisto sumnjan da je. Pivala je i Mirta na jednoj pismi, mora san je tri dana nagovarat, ali na kraju san uspija. Ana i ja smo joj u zadnji čas odlučili dat ime Mirta, inače bi se zvala fgzulfgzuolhig. Eto to je to.

PS: Album je besplatan. Mislija san stavit da košta 200$ pa kad bi i jednoga proda bija bi super zadovoljan i moga bi kupit oko 2600 čunga lunga žvaka. Ali ja te žvake nevolin, tako da mi ne triba ni ta lova.

Fog Frog Dog – Branko Dragičević

Nije baš običaj u recenziju albuma uvrstiti podužu autorsku bilješku njegovog tvorca no i ovaj uvodni dio, baš kao i glazba sama, pokazuju apsolutnu neukalupljenost Branka Dragičevića alias Fog Frog Doga u bilo koje obrasce domaćeg mainstreama, indiea, alternative… Svestrani glazbenik koji je i polovica sjajnog Valentina Boškovića te „all around“ glazbenik na splitskoj alter sceni još jednim je albumom uspio, ako ne baš doskočiti do pažnje neke šire publike (kao da ga je to i briga), ali svakako „cementirati“ svoj – kad je potpisnik ovih redaka u pitanju – vodeće face na domaćoj sceni.   

Album otvara sjajna ljetna tema „Theodore (Chiquita)“ kao sfumatozan lijeni broj s brazilskim štihom, osunčanom melodijom i stotinom sitnih detalja kao Brankovim zaštitnim znakom koji dvominutnu temu pretvaraju u „simfoniju“. Kao i slično postavljen „Velociraptor“ s čarobnim gitarskim naglascima i koprenastim psihodeličnim soundom koji kao da je stigao sa albuma ranih Soft Machine. Minijatura „Carrying Cannon Back To The Africa“ maštovita je jazzy-rock stilizacija s diskretnim začinima „afroa“, palm-wine gitara i onim tipom psihodelične avant-rock  „otkačenosti“ kakvu je odavno demonstrirao Daeve Allen na „Banana Moon“. „Free Swimming Crab“ se maštovito poigrava s reggae obrascima, „Supercreapy“ fascinantno objedinjuje mccartneyjevski rukopis, jazzy atmosferu i raskošnu glazbenu tapiseriju koju vrijedi razotkrivati slušajući broj barem deset puta za redom. U još jednom biseru „Starchildu“ s mantričkom dionicom sa zvukom Fender Rhodesa (da li?), free jazz gitare igotovo kakofoničnim umetcima gostuje spomenuta Mirty, „Stuffed Alligators And Mambas“ pozajmljuje rješenja electro/synth popa ranih osamdesetih uz savršene karipske dodatke i neočekivane ritmičke zaokrete i ambijentalne dionice, a „Children Of the Tribe“ u lijenom elektroničkom grooveu vozi izvrsnu pop temu koja bi, da je kod Branka komercijalnog umišljaja, mogla biti i radijski hit. Isto vrijedi i za ritmički zavodljivu „Bilbalow Machine“ koja me u trenu vratila u nježne godine kad sam otkrio Canterbury scenu i doslovno „slinio“ na ovakve glazbene bisere. Nova minijatura „Jurasic Park (part 1 & 2)“ još jedna je uvrnuta no zarazna pop tema blistave ljetne melodije i – kad bi domaća radija vrtjela ovakvu glazbu – rasni ljetni hit. „Travel Alone“ s Irenom Žilić je apsolutni vrhunac albuma i da se mene pita jedan od kandidata za pop skladbu godine! Jazzy umetak u drugom dijelu broja iznad gitare i razigrane elektronike i ptičjeg poja samo joj povećava vrijednost. „Radio Emalrsot“ – najduži broj albuma – valjda bi i Santani bio po guštu kao nadahnuta latino tema (bliža doduše Brazilu nego li Meksiku) no i ona je s neočekivanim zaokretima i „zvučnim diverzijama“. Album zaključuje kratka „Age Of Life“ kao tko zna koji već po redu dokaz Brankovog osjećaja za pop melodiju te njen iskaz vraški originalnim sredstvima. Ako je to „retardirani pop“, kako to autoironično veli umjetnik Fog Frog Dog, eto odmah priznajem da sam i ja pop retard!

PS – pravi zločin je ne „skoknuti“ na Bandcamp te ovaj album ne slušati cijelo ljeto!