„Frizeraj“ u Histrionskom domu – krepka zabava uz pjesmu i frizuru

Piše: Janko Heidl

Red komično-anegdotalno-pripovjedne situacije, red komično-anegdotalno-pripovjedne pjesme, i tako do osamdesetak minuta ljupke zabave uz višekratno slatko nasmijavanje – i pjesmom, i gegom, i vicem – i razgaljujuće neuvjerljivog, bajkovito sretnog svršetka.

Kazališno-glazbeni pothvati zagrebačke umjetničke organizacije Canta – uz predmetnu glazbenu komediju „Frizeraj“, repertoarom migolje kabaretski „Soundtrack Cabaret“ i dječjeobrazovni „Jazz MeDo“ – redovito odišu zarazno naivnim šarmom, opuštaju i zabavljaju lakoćom nepretencioznosti te neekskluzivnom, drugarski zaigranom vedrinom i entuzijazmom koji u publike budi osjećaj nazočenja klauniranju vlastitih, nadarenijih, maštovitijih, ekstrovertiranijih prijatelja.

Nastao prema konceptu Damira Horvata, saksofonista, člana Jazz orkestra Hrvatske radiotelevizije, „Frizeraj“ (produkcija Canta i GD Histrion) iznosi jednostavnu, dosjetljivo zavezanu zgodicu o nizu događajčića u frizerskom salonu čiji je vlasnik i glavni frizer Renato (Jurica Hotko) nekoć bio tražena zvijezda zanata, kod kojeg su vlasi i vlasište uređivali slavni – celebrityji i crvenotepihaši – da bi, štono riječ, izišao iz mode te se našao u više-manje vazda praznom salonu, u dugovima i u nezacjeljivoj brakoraskolnici. Ali ipak, ali ipak… časak prije no što čekić udari o nakovanj, pomoć pristiže iz njemu posve neočekivanog smjera (i neverziran gledatelj će, međutim, pravodobno biti uslućen na grm u kojemu leži zec), od njegove malne jedine redovitije mušterije, Gvozdena (Damir Horvat), četrdesettrogodišnjeg studenta poljskog jezika, samozatajnog, nerealiziranog  amaterskog skladatelja, kvartovskog propaliteta, nevoljenog nevoljnika skučenog i skućenog u suterenskom stanu sa svojom bakicom kojoj svake večeri masira stopala, dok ova gleda TV-program…

Među četvoro izvođača „Frizeraja“, profesionalna glumica je tek Jassna Luna Jozić, dok su Damir Horvat, Jurica Hotko (Pavel, Nola, Greenhouse Blues Band, The Second Hand Band, Soundtrack Ensemble…) i Lovro Šicel (Greenhouse Blues Band, The Second Hand Band…) ponajprije glazbenici. Nasreću, nitko od njih ni ne pokušava biti „pravi glumac“ nego se, kako i valja, oslanja ponajprije na onaj odsječak vlastite osobnosti koji pronalazi radost u blago samoironičnom zezanju pred drugima. Očito svjesni nedostataka, ali i prednosti takvog kazalištarenja, zajedno s redateljicom Majom Katić (kao autori teksta potpisani su svi zajedno, po čemu pretpostavljamo da su ga na pokusima prilagođavali potrebama, mogućnostima i sklonostima) spretno su pronašli odgovarajući ton u kojem je glumačka neuglađenost zapravo vrlina i u kojem glumstvenoamaterske nespretnosti obogaćuju ukupan doživljaj, pri čemu na vidjelo izlazi poenta nekom prigodom iznesene rečenice srpskog sineasta Želimira Žilnika: „Svi smo mi počeli kao amateri, a najbolji među nama to su i ostali.“ U tom svjetlu, dražesnim se čini čak i neprestano preglasno škripanje potplata Hotkovih/Renatovih cipela po drvenom podu frizerajske pozornice.

Sama po sebi, komična zavrzlama o Renatovim poslovnim, ljubavnim i umjetničkim uspjesima i neuspjesima umješan je i duhovit preslog stereotipa, kako u smislu radnje, tako i u pogledu likova, pojednostavljenih, no točno ocrtanih tipskih karikatura. Dakako, tvorcima „Frizeraja“ to je bjelodano jasno, a sklad u tom odsječku postignut je upravo time što nikomu ne pada na pamet pretvarati se da je posrijedi kakav viši domet. Ali isto tako ni podcijeniti postignuće, nego se zdušno predati tomu što ono jest. Iz tog gledišta, može se reći da bi uz „pravu“, „ozbiljnu“ glumu sve skupa možda zavrnulo u negledljivost.

No „dramski“ sadržaj tek je polovina cjeline. Njezinu nadgradnju, a zapravo i pretežit odsječak privlačnosti, ures ključne prevage, su skladbe, pjesme vezane uz radnju, koje i same pripovijedaju, ali i donose osjećajne boje, od sentimentalnije šlagerskih romansi, preko kabaretsko pripovjedačkih pošalica, do proparodijskih (bez omalovažavanja) varijacija uvriježenih modela.

Kad, svako malo, prionu pjesmi i sviranju, Horvat (sopran saksofon), Hotko (klavijature) i Šicel (akustična gitara) su posve na svom terenu, Jozić (koja također ima i glazbenu karijeru) ne zaostaje, i tad cjelina osobito zaživi. Među devet pjesama nekoliko ih je dočekano pljeskom osobitog zadovoljstva, a kao najdojmljivije za ovu prigodu istaknimo blues „Propadam“, kabaretsku pjesmu kamatara „Lihvar Song“, romsku „Život nije fer – ciganska“ i šaljivi pop s poljskim tekstom „Poljski hit“.

Uz poletan tempo koji ne dopušta gubljenje vremena, ali ostavlja prostora za ozračje opuštenosti, krepke upade neočekivanih likova u koje se preobražavaju Lozić i Horvat (Hotko i Šicel igraju samo po jednu ulogu), domišljajna rješenja kao što su „dramatične zamrznute filmske žive slike“ te opći optimizam duha, „Frizeraj“ je uzorit primjerak inteligentne pučke zabave kakav često ne uspiju ostvariti ni službeno kvalificiraniji kazalištarci.

P.S. Donosimo i popis pjesama, od kojih se neke nalaze i na YouTubeu. No ovdje vas nećemo uputiti na poveznice (koga zanima, neka ih potraži) – preporučujemo da pravi, puni doživljaj potražite u kazalištu.

„Gvozden“ (K. Nikolić, D. Horvat)

„Vesnica“ (J. Hotko)

„Malo je stvari“ (K. Nikolić, D. Horvat)

„Propadam“ (L. Šicel)

„Lihvar Song“ (K. Nikolić, D. Horvat)

„Život nije fer – ciganska“ (K. Nikolić, D. Horvat, L. Šicel, J. Hotko)

„Poljski hit“ (A. Vuković, D. Horvat)

„Ljubavni duet“ (I. Čorko Meštrović, D. Horvat)

„Povedi me“ (I. Čorko Meštrović, D. Horvat)