GATUZO “Van kontrole” – Uspjela tranzicija

Gatuzo zvuče bolje, slojevitije, moćnije - ali i nabrijanije - no ikada ranije

Piše: Zlatko GALL

GATUZO
Van kontrole
Aquarius
*** ½

Kao u vicu o kapetanu galije i galijotima, najprije ide dobra vijest. Gatuzo, u produkciji koju potpisuju Jura Ferina i Pavle Miholjević, te uz pridošlog basista Jakova Kolegu, nezaobilaznog trubača Stipu Mađora te sintisajzere koje su lucidno dodali Jura i Pavle, zvuče bolje, slojevitije, moćnije – ali i nabrijanije – no ikada ranije. Zapravo, kao sjajno balansiran (i vraški zapaljiv) koktel “starinskog” hard rocka propuštenog kroz filtere grungea i stoner rocka, stilistike “obnovitelja” rock zvuka s početka dvijetisućitih te garažne psihodelije kojom su se nadahnuli bendovi poput MC5. Ona loša manje dobra vijest je da Šiljin vokal i ovdje nije od onih koji će publiku oboriti s nogu te da su skladbe na albumu neujednačene kvalitete.

“Otvor” u obliku  “Ima nešto” (uz naslovni broj i “Mogao bih”, jedan od tri najavna singla) odmah pokazuje koliko je dobra bila odluka da se Damiru Trkulji Šilji i bubnjaru Goranu Martinjaku priključi basist čime je, posve logično, oslobođen prostor gitaristi lišenom nezahvalne dvojne uloge. Jura i Pavle su poslovični udar Gatuza obukli u slojevito ruho vješto ubacivši i elemente prog-rocka pa je uvod moćan kao “In The Wake Of Crimson King” s prvijenca King Crimsona, a melodija dodatno razigrana i podignuta u himničke visine spajanjem prog-sintova i sjajne gitare). “Mogao bih” pak nudi drugačiju priču jer “zavrće” prema novovalnim stilizacijama osamdesetih naglašenim sintovima i vožnjom basa posred magistrale kojom su vozili “reformirani” punkeri (pa i izvođači poput Lene Lovich…), no bez lišavanja čvrstog zvuka i zvučnog udara. “Pod kontrolom” donosi novi stilski zaokret s mid-tempo brojem s korijenima u bluesy Stonesima i šezdesetima dok je “Dug dan” novi uspješan spoj šezdesetih (s uvodom koje asocijacijama vodi čak i do Little Tonyja i njegova hita “Quore matto”) i punkerske žestine. “Crna kuća” pak nudi zanimljivi spoj atmosfere nadahnute “mračnjaštvom” ranih Black Sabbatha, grmljavine psych-hard rocka, odličnog gitarskog sola, teških riffova i “pustinjske” trube Stipe Mađora. Svakako jedan od najambicioznijih brojeva albuma s efektnom dramaturgijom – pa i dionicom s akustičnom gitarom ostavljenom za kraj – no sa Šiljinim vokalom koji je za dva koplja ispod razine svirke.

“Isti ljudi” spaja mukli bas iz “jednog filma” te melodija i “iskrzana” gitara u prvom dijelu broja koje djeluju nelogično nakalemljeni na nejaku temu. Dojam smušenosti i nedorečenosti (uz tanak vokal) još više naglašava ubojit i eksplozivan refren koji bi daleko bolje pristajao nekoj drugoj temi. “Crnu kraljicu” otvara upečatljiva gitara, no ostatak broja djeluje prije kao rutinirana slagaljka općih mjesta fiju-brijačine nego li komad koji se (unatoč odličnim gitarskim udarima a la Who i gitarskom solu) autorski domislio do kraja. “Stariji” je srećom daleko uspjelija tema u svom prizivanju obrazaca klasičnog muskulativnog i visokonaponskog rock brzaca. Takva je i “Nosi me visoko” kao dobar složenac utjecaja i Sabbatha, stonera poput QOTSA (ili Them Crooked Voltures projekta) te psihodeličnih hard rock gurua s početka sedamdesetih. Zaključna “Mali mračni svijet” veoma je dobar garažni-blues s “ispovjednim” tekstom, na početku minimalistički, no sa rastom do eksplozivnog broja s raskošnim sintom i melodioznim refrenom koji zove i na zborno pjevanje.  

Uz nekoliko “ispravaka” ili u redakturi kao mini-album “Van kontrole” bi zaslužio barem ocjenu više, no i ovako – kao ipak uspjeli projekt tranzicije – prolazi sa sasvim solidnom ocjenom.