-
BOB DYLAN – Rough & Rowdy Ways / BRUCE SPRINGSTEEN – Letter To You
Zašto na mom popisu najboljih albuma objavljenih u 2020. na vrhu stoje dvije rokerske ‘stare kajle’? Dokaz mog retro ukusa, nezainteresiranosti za nova lica, nostalgija za mitskom ‘boljom prošlošću’? Ne, već gola činjenica da su i Dylan i Springsteen 2020. objavili albume koji idu uz bok vremešnim remek djelima iz njihova kataloga.
Svaku sumnju u opravdanost ovih riječi dovraga je poslao već najavni broj 39. Dylanovog studijskog albuma „Rough & Rowdy Ways“, njegova epska 17-minutna zaključna skladba „Murder Most Faul“ a onda i cijeli – eto odmah ocjene – genijalan album. Skladba koja se neočekivano ukazala u ožujku na početku globalne pandemijske panike, zapravo je zrcalna slika cijeloga albuma i svega onoga što je Dylan njime htio iskazati. Tema ubojstva Johna Kennedyja – koja ga je nakon vijesti o atentatu u Dallasu 22. studenog 1963. užasnula i potakla paranoju pa je puna dva dana proveo u stanu u Greenwich Villageu prateći televizijske izvještaje – ima dakle korijene duboke gotovo šest desetljeća. No ako je ubojstvo još više uvjerilo mladog Dylana, prestravljenog sudbinom onih koji „prerano kukurijeknu“, da se još više udalji od medijski nametnute pozicije „glasnogovornika generacije“ i „protestnog pjevača“ (također i zgađen intelektualnim šminkerima i pseudo-ljevičarima koji su iz pomodnosti posvajali njegov „protest“), danas je došlo vrijeme da o njemu iznova progovori. Ne više kao u vrijeme prije albuma „Another Side Of Bob Dylan“, onako „protestno“ izravno već u poetskim slikama prepunih referenci na sve što se događalo u popularnoj kulturi posljednjih šezdeset godina već i u Americi danas. Epska balada je zapravo najavila i ton i sadržaj cijelog albuma: njegove free-style tekstove koji se na trenutke (s obiljem referenci i citata) čine halucinantnim vizijama prošlosti, sadašnjosti i budućnosti te žanrovski kolaž u kojem – ništa neobično za Dylana – u suživotu obitavaju (čikaški) blues, rock and roll s korijenima u Sun studiju Sama Phillipsa, countryjem ozračeni zvuci Nashvillea…
Tajming objave albuma je – baš kao i njegov sadržaj – izniman! Postajući svojevrstan soundtrack Amerike danas; idealan suputnik apokaliptičnim televizijskim slikama pandemijskog užasa, rasnih nemira koji postaju revolucija, gorećih automobila i kuća te nasilja koje idiličnu viziju američkog sna pretvara u košmar.
Lanjski „Western Stars“ oglasio je Springsteenovo dubinsko poznavanje svih zakutaka američke glazbe bezgrješno spajajući kantautorsku poetiku s osunčanim kalifornijskim popom i čudesnim orkestracijama nadahnutim „croonerima“, Orbisonom i Pitneyem te baroknim-popom šezdesetih da bi, jedva godinu kasnije, opet bljesnuo fascinantnim albumom s E-Street Bandom. Ponovit ću ono što sam stotinu puta napisao: uz The Band s Dylanom, Heartbreakerse s Pettyjem i Booker T & MG’s, apsolutno najboljim „pratećim“ bandom koji je ikada ušao u studio. Ovog puta u Springsteenov „kućni“ studio u New Yerseyu.
Ovog puta da bi bez prethodnih demo snimaka, u živo, u produkciji Rona Aniella i Springsteena gotovo na dah (jer album je snimljen u svega četiri dana) realizirali album. I to kako… Moćno kao u dane „Rivera“.
Ako je na „Western Stars“ Bruce posegnuo za onim što mu od početka karijere najbolje polazi za rukom, dakle američkom mitologijom i (uvjetno rečeno) „retro“ začinima baroknog popa i najšire shvaćene americane… garnirane introspektivnim tekstovima na „Letter To You“ je s ulascima u prostor soula, rocka sedamdesetih i rhythm and bluesa, napravio još jedan korak istim tragom. Tipično springsteenovski u izravnom doticaju sa američkim svagdanom. Naravno, s tekstovima u kojima osobno i izrazito emocionalno govori o gubitku suradnika i prijatelja, hoda ruku pod ruku s „općim“ – sve jačim – raspoloženjem mnogih Amera: istovremeno i žalosti i bujajućeg gnjeva zbog „state of the union“.
-
FIONA APPLE – Fetch the Bolt Cutters
Peti album Fione Apple „Fetch The Bolt Cutters“ (prvi nakon osmogodišnjeg posta) intimistički je „ogoljen“ projekt „kućne produkcije“ (usklađen s mantrom „ostajte doma“) posve lišen lickanja, dosnimavanja i studijske alkemije. Fionin dom je naime pretvoren u studio s neizbježnim klavijaturama, udaraljkama (timpani, priručne udaraljke, doboš, tom-tomovi…), kontrabasom… ne bi li se vjerno ulovila atmosfera kućne izolacije umjesto sterilnosti studija. Dojam koji ostavlja album je gotovo nalik preslušavanju vješto skockanih živih demo snimaka. Mali combo s gitaristom Davidom Garzom, basistom Sebastianom Steinbergom i bubnjaricom Amy Aileen Wood s Fioniom za klavijaturama aposlutni je pogodak. Posebice za one koji su Fionu Apple prigrlili još na prvijencu „Tidal“ (1996.)
Ono što na prvu očarava je ugođaj intimističke topline te gotovo dječje zaigranosti i spontanosti. Aktualni pandemijski trenutak albumu je dao neospornu „dodatnu vrijednost“. Ne samo kućnom produkcijom i (možda i nametnutim) intimizmom već i temama kojima se Fiona – žrtva silovanja u djetinstvu, adolescentske borbe s anoreksijom i depresijom, loših veza u kasnijim godinama – bavi.
-
TAYLOR SWIFT – Folklore
Da kojim slučajem nije bilo pandemije album bi vjerojatno pričekao jesen ili zimu jer Taylor je kanila dodatno koncertima osnažiti ionako sjajnu prodaju lanjskog „Love“. Bez obzira je li „iznuđen“ izolacijom i koncertnom apstinencijom koja potiče rad u studiju ili je pak pomno ranije planiran, „Folklore“ je izuzetan.
Napisan i snimljen mahom u Los Angelesu okupio je sjajnu suradničku ekipu „na daljinu“ u kojoj se uz starog suradnika Jacka Antonoffa našli i Justin Vernon (Bon Iver) i Aaron Dessner iz Nationala (te Bryce, reklo bi se, „i njegov brat također“) ostavivši na albumu svoj autorski, producentski, aranžerski i svirački „masan“ trag. Po običaju riječ je o „ciklusu pjesama“ koje Taylor Swift tako voli odnosno o „konceptualnom“ albumu koji je s obje noge – kako i naslov sugerira – u indie folku. Ništa što je radila do tada nije moglo fanove pripremiti za ovako emocionalan, „brbljav“ i prigušen album s galerijom tako životnih likova koji uvjerljivo pričaju svoju storiju; za album s kojeg kao pilot nije skinut ni jedan singl niti je – za reći pravo – njegov sadržaj namijenjen velikim stadionskim prezentacijama. I bude li ga svirala uživo biti će to samo u kazalištima i intimnim prostorima koji „trpe“ pratnju klavira, gitare i štogod perkusija.
-
LUCINDA WILLIAMS – Good Souls Better Angels
Igrom slučaja dva „ženska albuma“ bljesnula su u isto vrijeme no Fiona Apple i Lucinda Williams teško da mogu biti različitije. Najkraće rečeno, eksperimentu sklona i intimistička Fiona te poetesa „roots“ ili „americana“ iskaza sklona upiranju prstom u neuralgična mjesta (ne samo) američkog svagdana, na suprotnim su polovima. No kvalitetom novih albuma ipak jedna drugoj do uha. Zacijelo nikoga tko zna opus Lucinde Williams nije iznenadilo da njen četvrti album za vlastitu diskografsku etiketu (na kojoj ostvaruje apsolutnu autorsku slobodu) zvuči tako „organski“ (jer, sniman je mahom uživo u studiju) te barata s temama koje su nešto kao njen osobni pogled na Ameriku danas. Petnaesti Lucindin album naprosto je bezgrješno odrađena nova kolekcija sjajnih pjesama koje ju potvrđuju kao neprikosnovenu – kako je netko odavno rekao – kraljicu americane.
-
WAXAHATCHEE – Saint Cloud
Katie Crutchfield aka Waxahatchee svojim je petim albumom pokazala da je sjajna sljedbenica osebujnog alter countryja Lucinde Williams – koju, nimalo slučajno, navodi i kao neposredni uzor za album „Saint Cloud“ koji se i referira na „Car Wheels On A Gravel Road“ – ali i dylanovske poetike (posebice u skladbi „Hell“ ili „Lilacs“). Waxahatchee se odmakla od indie/alter rock zvukovnice prethodnika te prigrlila Lucindin alter-country koji joj pristaje kao saliven bilo da je riječ o bržim brojevima ozračenim i honky tonkom („Can’t Do Much“) ili intimističkim baladama („Ruby Falls“, „St Cloud“…).
-
PERFUME GENIUS – Set My Heart On Fire Immediately
-
THE KILLERS – Imploding The Mirage
-
CHRIS STAPLETON – Starting Over
-
FONTAINWS DC – A Hero’s Death
-
FLEET FOXES – Shore