GRACIN “Dva” – Sugestivno indie pismo

Nije teško sve skladbe s albuma umjesto u "uradi sam" izdanju zamisliti u daleko slojevitijoj i raskošnijoj produkciji no i ovako "Dvojka" zaslužuje veoma visoku ocjenu.



Piše: Zlatko GALL

GRACIN
Dva
(Bandcamp)
****

Tomo Gracin je i drugim albumom „Dva“ snimanim posljednjih nekoliko godina potvrdio svoje mjesto u gornjem domu domaćih indie kantautora trajno sklonih onom tipu koprenaste melodike i melankolije koju je prije točno pedeset godina na albumu „Five Leaves Left“ patentirao Nick Drake. Pojma nemam je li Gracin imao to na umu kad je na okruglu obljetnicu Drakeovog debuta objavio svoj album no, bez obzira je li riječ o umišljaju ili slučaju, njegova gotovo devetominutna naslovna tema mogla bi proći i kao prigodni hommage velikom Nicku. Jer od uvodnog citata  odnosno narativa  Harryja Dean Stantona iz filma „Paris, Texas“ (kojem je nota bene Ry Cooder dao senzacionalan soundtrack) pa do „orkestrirane“ završnice, Tomo ispovijeda tipičnu drakeovsku poetiku. Naći ćete je utkanu u većini prigušenih brojeva na albumu ali barem dijelom i u americanom napojenim „Malim pjesmama“, odličnoj skladbi odrađenoj u „bendovskom formatu“ kad se Gracinu i Frani Duilu koji su odsvirali sve instrumente priključio bubnjar Sandro Baraba. Minimalistička „Beti, Pariz“ odrađena samo uz vokal i akustičnu gitaru našla se tako u sendviču između dva „bendovska“ broja. Onaj drugi je „Ovo nije New York“ (s gostima bubnjarom Veljkom Popovićem i basistom Pierom Malkočom): nježna snena balada s upečatljivim „toniranjem“ zvuka pedal-steel gitare koja daje začin calexicovskog (ili cooderovskog) i pomno doziranog klavira. Netipično za Gracina tema se razvija u bogati instrumental uz dodatak i usne harmonike (koja naglašava veze s americanom) što mu očito otvara širom i neka druga vrata. „Manipulacije“ s beatlesovskim štihom su još jedan novi odmak od akustičarskog minimalizma   (čvrsti dokaz da Gracin nije zatočnik manirizma)  a „Mjesto gdje pripadam“ nova odlična „epska“ sedmominutna atmosferska tema. I ona s električnom gitarom i klavijaturama u podlozi koje vuku prema „pustinjskom“ ambijentalnom zvuku. Nakon (opet akustičarske) „Pričaj mi“ u dojmljivoj „Kako da kažem“ ponovo je bendovski zvuk (s bubnjarom Dimitrijem Petrovićem)koji, očito, Gracinu paše koliko i kantautorski isposnički minimalizam. Koji je, mada zadržan kao temeljni sastojak, zgodno oplemenjen klavijaturama i sintom  u sugestivnoj zaključnoj baladi „Ljubav je sjaj“.

Nije teško sve skladbe s albuma umjesto u „uradi sam“ izdanju zamisliti u daleko slojevitijoj i raskošnijoj produkciji no i ovako „Dvojka“ zaslužuje veoma visoku ocjenu. A Gracin sigurno ide dalje…