IGGY POP “Free” – O draga o slatka slobodo

Znate li onu staru pouku vezanu uz "dosljednost" i trajanje  Rolling Stonesa: sve se mijenja osim Kamenja? E pa, pedeset godina nakon prvog albuma Stoogesa, još jednom ju je potvrdio Iggy Pop.



Piše: Zlatko GALL

IGGY POP
Free
Loma Vista / Universal
****

Znate li onu staru pouku vezanu uz „dosljednost“ i trajanje  Rolling Stonesa: sve se mijenja osim Kamenja? E pa, pedeset godina nakon prvog albuma Stoogesa, još jednom ju je potvrdio Iggy Pop.

Album „Free“ se naprosto nastavlja na proces koji je Iggy započeo albumima  „Preliminaires“ (2009.) i „Apres“ (2012.) a na određeni način i nastavljen sjajnim „Post Pop Depression“ (2016.) kao osebujnom posvetom Davidu Bowieu. Uz prisjećanje na njihovu suradnju na „povratničkim“ Iggyjevim projektima „Idiot“ i „Lust For Life“. No za razliku od prošlog albuma gdje mu je kao partner ruku dao Josh Homme, ovog puta su glavni Iggyjevi suradnici (autori većine brojeva na albumu) trubač (sic!) Leron Thomas i avangardna gitaristica i klavijaturistica Noveller (iliti Sara Lipstate) zadužena za – kako je to u bilješci albuma nazvao sam Iggy – „guitarscapes“. Drugim riječima kazano „ambijentalne“ atmosferske slojeve koji su zamijenili negdašnje distorzije i riffove te se približili atmosferi i zvukovnici Bowieovog „Blackstar“. Tako očito već u uvodnoj naslovnoj temi s ambijentalnom „jezivom“ zvukovnicom (nalik glazbi iz kakvog trilera) i jazzy trubom. „Loves Missing“, ruje i grmi uz sjajne gitarske akcente i Iggyjev gotovo bowievski vokal u rastu do velikog finala koje neočekivano završi kao laganica. „Sonali“ još više širi panoramsku zvučnu sliku s jazzy elementima i sjajnim učinkom Lerona Thomasa. Skladba gotovo da ulazi u prostor Scotta Walkera na „Climate Of The Hunter“ (i brojeva poput „Dealera“) i to ne samo zbog sličnosti dvaju sugestivnih baritona već po zvučnoj atmosferskoj slici.

„James Bond“ je novi biser u Iggyjevoj pjesmarici. S „retro“ uvodom basa i vokala, upečatljivim bluesy refrenom i neočekivanim uletom trube dobili smo novi radiofoničan broj i potencijalan hit. Puhači – s trubačkim štihom mariachija – uvode pak u „Dirty Sanchez“ u kojoj Iggy, iznad gitarske podloge sa surferskim twangom,  pjeva u gornjim lagama o jednoj od svojih omiljenih tema  sexu dok su „Glow In The Dark“ i „Page“  povratak na trasu „Blackstara“.  „We Are The People“ (poema Loua Reeda) donosi Iggyjev narativ iznad trubačkih uleta i minimalističkih klavijatura a „poetski blok“ s izgovaranim a ne pjevanim tekstom iznad avant-jazz podloga se nastavlja i na dva zaključna broja albuma „Do Not Go Gentle“ i „The Dawn“.  

I finale albuma eto pojašnjava što je to Iggy mislio kada je u uvodnom broju poručio: „želim biti slobodan“. U prvom redu od bremena proto punkerskog naslijeđa i „komercijalnog tereta“ kojeg mu je na leđa stavio „Post Pop Depression“.  I oslobodio se!