IN MEMORIAM – GINGER BAKER (19.8.1939. – 6.10.2019.): Odlazak posljednjeg bubnjarskog trijumvira rocka

Ginger Baker ostaje zapamćen kao čudesan bubnjar koji je hard rock križao s jazzom i world musicom, bio jedan od pionira jazz-rock fusion bubnjeva, glazbenik koji je, kad je to htio i kad mu je prznički  temperament to dozvoljavao, prianjao uz svaku glazbenu podlogu.

Piše: Zlatko GALL

Iako sam trajno sklon onoj Lennonovoj “no hell below us, above us only sky“ volio bih vjerovati da se „tamo negdje“ Ginger Baker pridružio dvojici ranije otišlih velikih bubnjara rocka – Keithu Moonu i Johnu Bonhamu. Jer, Ginger Baker koji je preminuo u osamdesetoj godini nakon dužih zdravstvenih problema – čemu je svakako kumovalo i višedesetljetno heroinsko ovisništvo – doista je bio jedan od bubnjarskih trijumvira rocka.

Naravno, najpoznatiji je kao bubnjar i utemeljitelj Creama –jednog od najboljih i najutjecajnijih power-tria u povijesti rocka – a onda i kratkodahe supergrupe Blind Faith no karijeru je započeo još kao tinejdžer u kultnim „školama bluesa“ Blues Incorporated i Graham Bond Organization u kojima je svirao i kasniji basist Creama Jack Bruce. Priključivanjem Erica Claptona 1966. nastaju Cream koji su – do oproštajnog koncertnog albuma „Goodbye“ – tijekom tri godine snimili još tri studijska/koncertna albuma. Već nastupni „Fresh Cream“ pokazao je virtuoznost trojice instrumentalista (ali i Bakerov petominutni solo na „Toadu“ – jedan od prvih na nekom rock albumu te uporabu dva bas bubnja) dok su „Disraeli Gears“ (1967.) te godinu kasniji „Wheels Of Fire“ čvrsto cementirali kultni status grupe. U Claptonov blues-rock oplahnut psihodelijom i Bruceov jazzy-blues, Baker je unio jazzerski manir svirke i svoj (mnogi su govorili) vatreni temperament. Ništa čudno jer na početku karijere svirao je s jazz gitaristom Dizijem Disleyom i bandom Terryja Lightfooda a prgavu narav i  sklonost verbalnim i fizičkim „eksplozijama“ pokazivao je cijelog života.

Nakon razlaza s Jackom Bruceom koji je imao drugačije glazbene poglede (tako očite i na solo albumu „Songs For A Taylor“ objavljenom te iste 1969.) Gingeru i Ericu se u super-grupi Blind Faith pridružio orguljaš Steve Winwood iz Traffica te basist/violinist Ric Grech. Super grupa u kojoj su se našle četiri jake glazbene ličnosti zajedno je izdržala samo jedan album pa Baker – sve više okrenut prema fuzijskom jazz-rocku –osniva Ginger Baker’s Air Force u kojem mu se pridružio i Grech. Očito frustriran manjkom pažnje 1970. napušta Veliku Britaniju i odlazi u Nigeriju. Istraživanja afričkih glazbenih idioma i ritmova dovelo je i do osnivanja Batakota studija u Lagosu gdje su snimali afrički glazbenici ali i globalne zvijezde poput Paula McCartneya koji je tamo odveo Wingse. Bakerova strast za afričkim ritmovima dovela je i do suradnje  s nizom afričkih glazbenika pa i s Felom Kutijem.

Prvi samostalni album „Ginger Baker At His Best“ objavio je (tek) 1972., iste godine kad započinje i suradnju s braćom Gurvitz (iz grupe Gun, znane po velikom hitu iz 1968. „Race With The Devil“) utemeljujući (hard rock band) Baker Gurvitz Army. Baker je bio nemirna duša pa nije samo mijenjao kontinente i države boravka (Italiju, Južnoafričku republiku, Kaliforniju, Kolorado…) već i žanrove i „formate“ suradnje. Tijekom osamdesetih svirao je na raznim projektima a među brojnima i s Public Image Ltd, Hawkwindom, Garyjem Mooreom, Atomic Roosterom, pokrenuo jazz Ginger Baker Trio (čudesnu postavu u kojoj su bili Charlie Haden i Bill Frisell)…

Ginger Baker ostaje zapamćen kao čudesan bubnjar koji je hard rock povezao s  jazzom i world musicom, bio jedan od pionira jazz-rock fusion bubnjeva, glazbenik koji je – kad je htio i kad mu je prznički  temperament to dozvoljavao – prianjao uz svaku glazbenu podlogu. Za mene najbolji epitaf Gingeru je ipak onaj čuveni solo iz „Toada“, kojim je kupio mnoge fanove Creama.