Piše: Zlatko Gall

Neonski demon koji je užgao britanski pop – naslov jednog od brojnih tekstova kojima se britanski glazbeni tisak oprostio od Keitha Flinta (1969. – 2019.) – možda bi bio idealan epitaf na grobu frontmana Prodigyja.

Manijakalni plesač, lik koji je sa “rakunskim” make-upom, piercingom i obojanom dvostrukom mohikankom na glavi bio je prepoznatljivo “zaštitno lice” Prodigyja ali i, zajedno s Maximom Realityjem (iliti Keithom Palmerom), “izaslanik iz mračnog duhovnog podzemlja techna”, kako ga je još 1998. nazvala kritičarka New York Timesa Ann Powers. Bio je “lik” koji je brzo evoluirao od mahnitog plesača do karizmatične glavne “face” i središnje figure na koncertima banda, ali i vokal bez kojeg bi bili nezamislivi mega hitovi poput “Breathe”, “Firestarter” i “Smack My Bitch Up” kojima su Prodigy poharali rangliste s obje strane Atlantika.

Uloga i značaj Keitha Flinta bili su pivotalni za uzlet Prodigyja. S jedne strane njegova energija na koncertima, demonska pojavnost s punkerskom prtljagom neprilagođenog anarhiste band je gotovo programatski izdvajala od jata “elektroničara” i gurala dalje od niza sličnih “plesnih” bandova na rejverskoj sceni devedesetih.  Zapravo, nije daleko od istine teza da je Flint bio glavni razlog zašto su nastupi Prodigyja bili oglašavani riječima “Ako volite energiju, ako volite stav, ako vam se sviđaju opaki beatovi s crnačkim ritmovima u kojima je i duše i istine, dođite na koncert Prodigyja”.  

Ako su – a jesu! –  iza glazbe Prodigyja stajali producentski genij, vizija i golem talent Liama Howletta, Flint je bio bitan katalizator za uzlet banda do vraški uspješne i originalne, istovremeno inovativne i eklektične mješavine elemenata hardcorea, hip-hopa, punka koja je naprosto eksplodirala na sjajnom drugom albumu “Music for the Jilted Generation”. Slijedeći “The Fat Of The Land” (iz 1996.) s Flintom kao pjevačem na nizu brojeva i novim naglašeno demonskim imageom (s “rakunskim” crnilom oko očiju, izbrijanim tjemenom i dvama “mohikankama” u drečavim bojama sa strane, Howlettu je dodatno osnažilo željenu ulogu masterminda iz sjene bez potrebe guranja u prednji plan kojim je suvereno vladao Flint. Njegov plesni nastup – koji je sve manje bio ples uz pulsirajući ritam a sve više svojevrsni neverbalni teatar – kao i punkerski vokalni stil,  bili su idealna zvučna i vizualna nadgradnja Howlettovim mračnim i “rokerski” nabrijanim glazbenim teksturama. Nova se formula pokazala iznimno uspješna pa je “Firestarter” – prvi broj u kojem je Flint preuzeo ulogu pjevača, ali i idealno složena Howlettova kombinacija semplova sintesajzerskog art-popa osamdesetih, natruha acid housea i alter rocka – u trenu zasjeo na vrh britanske rang liste a bend u Americi doveo do prve zlatne naklade. Dobro se zna da su na poigravanju s javnim osudama moralnih čistunaca i kontroverzama oko provokativnih tekstova i pojavnosti na sceni mnogi profitirali pa ne čudi da su i Flintove eskapade i prigrljena uloga anarhoidnog “scenskog demona” imale prste u golemoj popularnosti Prodigyja. Posebice kod publike koja je ionako bila ogorčena i napaljena zbog pokušaja britanske vlade da početkom devedesetih zauzda i utiša rejverski pokret.   

Čvrsto na poziciji globalne plesne atrakcije broj jedan Prodigy su tih godina sjajno prolazili i kod publike i kritike koja ih je držala savršenom poveznicom između izvorne britanske rejverske alternative i stadionskog mainstreama.

Geneza od rejverskih zvučnih efekata i ragga semplova do sve moćnijih metalnih power-chords i himničkih dionica primjerenijim stadionima nego li rejverskim partyjima, praćena je uspješnim nizom singlova koji su redom dospijevali na britansku rang listu. O uspjehu Howlettove formule svjedočili su još i više deset milijuna prodanih primjeraka “The Fat Of The Land” koji se uspješno dobacio i do rokerske publike, niska globalnih mega-uspješnih singlova te koncertni favoriti među kojima je bio i “Baby’s Got a Temper” iz 2002. (s kontroverznim a za mnoge skandaloznim Flintovim tekstom u kojem slavi uporabu Rohypnola znanog kao “droga za silovanje). Znatno manji komercijalni uspjeh “Always Outnumbered Never Outgunned” iz 2004. mnogi su pak tumačili ne samo podužom apstinencijom banda od studija već i odsustvom Flinta kao pjevača te izostavljanja s albuma (njegovog) pouzdanog koncertnog hita “Baby’s Got a Temper”.

Prodigy

Mada bez tako golemog komercijalnog uspjeha kao u zlatnom razdoblju 1996. i 1997., Prodigy su i u dvijetisućitima ostali velika koncertna atrakcija. Naravno, s Flintom kao glavnim adutom ali i pjevačem koji je na albumu iz 2009. “Invaders Must Die” (koji je bio svojevrsni povratak rejverskim korijenima) pjevao na pet brojeva a na sljedećem “The Day Is My Enemy” iz 2015. supotpisao tri i otpjevao čak sedam pjesama. Posljednji album “No Tourists” iz studenog prošle godine donio je niz nabrijanih punkom ozračenih tema u koje je Howlett umiješao i nešto starih fascinacija hip-hopom i moćne sintove iz kasnijih faza. Album je, nije teško pretpostaviti, zacijelo prije bio namijenjenih budućim koncertima nego li audiofilskom užitku. No dojam je da su Flint i Maxim na albumu ostali pomalo sa strane, a kako bi novi materijal izgledao u živo, nažalost, nikad nećemo znati.  

Samoubojstvo prije napunjene pedesete zacijelo će samo podebljati mit o flambojantnom i karizmatičnom frontmanu Prodigyja bez kojeg u bendu, kojem se pridružio kao plesač a onda postao krucijalna figura, više ništa neće biti isto.

Uzgred, onaj drugi Keith (Richards) je, hvala na pitanju, i dalje živ i zdrav i spreman za novu turneju.