IN MEMORIAM Scott Walker (1943 – 2019) – Pjevač koji je bio The Voice

Zvali su ga jednom od najvećih enigma u povijesti pop i rock glazbe, samozatajnim genijem, jednim od najboljih (i najutjecajnijih) vokalnih stilista rocka...

Piše: Zlatko GALL

Preminuo je i veliki Scott Walker. Zvali su ga jednom od najvećih enigma u povijesti pop i rock glazbe, samozatajnim genijem, jednim od najboljih (i najutjecajnijih) vokalnih stilista rocka; senzacionalnim glazbenikom koji je publici rocka i otkrio i približio Jacquesa Brela ali i prošao nevjerojatan put od teen pop idola  do tvorca eksperimentalne i do zla boga nekomercijalne, no sjajne, glazbe.  

Započevši karijeru pod vlastitim imenom Scott Engel krajem pedesetih kada je objavio pet gotovo nezamijećenih singlova, a potom bio član The Routersa i The Daltonsa, 1965. promijenio je prezime u Walker i postao član uspješnih Walker Brothers. Zahvaljujući njihovoj iznimnoj popularnosti u Engleskoj – kamo su se preselili netom nakon osnivanja grupe – Scott Walker 1966. najprije ponovno izdaje stare materijale, a potom, nakon razlaza grupe, 1967. objavljuje samostalni nastupni album „Scott“. Osnovani u Los Angelesu, Walker Brothers dolaskom u London snimaju za Philips nastupni singl „Pretty Girls Everywhere“. Skladba s Johnom Walkerom u glavnoj pjevačkoj ulozi prolazi gotov nezamijećeno no već sljedeći „Love Her“ (inače B strana starog singla Everly Brothersa) donosi prvi uspjeh. Ipak pravi uzlet dolazi tek nakon što je Scott preuzeo ulogu glavnog pjevača. Tijekom 1965. i 1966. dospijevaju na Top 5 britanske rang liste singlovima „Make It Easy On Yourself“ (skladbom hit dvojca Bacharach-David koju je ranije snimio Jerry Butler), „My Ship Is Coming In“ (još jedan stariji broj kojeg je snimio soul pjevač Jimmy Radcliffe)i megauspješnicom „The Sun Ain’t Gonna Shine Anymore“. Dobitna formula koju su Walkers Brothers rabili u Engleskoj bili su raskošne orkestracije baroknog ili chamber-popa snimane uz podršku „rokerskih“ session glazbenika te, naravno, prije i poslije svega sjajan bariton Scotta Walkera. Njegov vokal i ljepuškasti izgled te niska uspješnih singlova tijekom 1966. i 1967. promovirali su ih u pouzdanu atrakciju i simboličnu kopču između rhythm and bluesom ozračenog dijela scene „swinging Londona“ i bacharachovskih ili spectorovskih uspješnica. No, Scott koji se sve više zanima za sudjelovanje u radu na aranžmanima polako gubi zanimanje za mainstream pop pa napušta grupu. Da ga zanimaju neke drugev stvari pokazao je i prvijencem i niskom sjajnih samostalnih albuma „Scott 2“ (1968.), „Scott 3“ (1969.) i „Scott 4“ (1969.).  Walkerov bariton s croonerskim načinom pjevanja bližem Sinatri i Bennettu nego rock pjevačima psihodeličnih grupa koje su tih godina vladali scenom, sve očitija fascinacija opusom šansonjera Jacquesa Brela, iznimne orkestracije i bizarni tekstovi posve izvan obrazaca mainstreama, obilježja su svih pet prvih albuma. Ako i nije bio najzaslužniji za upoznavanje britanskih rock glazbenika s opusom Jacquesa Brela, Walker je bio prvoborac sustavnog prepjevavanja Brela na engleski i njihovo smještanje u zabran popa i rocka. Prvi Walkerov prepjev bila je „Jackie“ („Le Chansone de Jacky“)u paketu s još tri Brelova broja: „Amsterdam“, „Mathilde“ i „My Death“ odnosno „La Mort“. Ovu potonju je, uzgred rečeno, na koncertima učestalo, zahvaljujući Walkerovoj stilizaciji,  izvodio i David Bowie – još jedan veliki izvođač koji je u Brelovom rukopisu prepoznao čudesnu strast, vrisak života i svu silinu emocija. Posegnuo je i za „Amsterdamom“ koji se 1973. našao na B-strani singla „Sorrow“ te na kasnijem dvostrukom „At The Beeb“. Scott Walker, koji je poput Brela albume označavao samo brojevima, i na kasnijim je projektima ili koncertima tih godina obavezno uključivao Brelove skladbe.

Ipak nakon albuma „Scott 3“, Walker sam piše sve skladbe. Na remek djelu „Scott 4“ našli su se i takvi biseri poput „The Old’s Man Back Again“, „Hero Of The War“ i „The Seventh Seal“ (nadahnuta Bergmanovim „Sedmim pečatom“); skladbe zahtjevnih tekstova i aranžmana po uzoru na Morriconeove orkestralne filmske teme. Unatoč sjajnom materijalu album nije dobro prošao, autorska kriza nagovještena na albumu „’Till The Band Comes In“ iz 1970. uzela je maha u novom desetljeću pa  Scottova zvijezda naglo tamni. Polovinom sedamdesetih se Walker Brothers ponovo okupljaju no unatoč solidnim kritikama za treći album „Nite Flights“ (i komplimentima koje su Walkeru uputili i Bowie i Brian Eno) prošao jebez većeg komercijalnog uspjeha. No album na kojem se ostavši bez ugovora s diskografskom kućom Scott uključio kao producent i autor četiri skladbe, najavile su njegov potpuni otklon od šlageriziranog mainstreama a mračnim brojem poput teme „The Electrician“ (koja kao da je nosila naljepnicu „želim da se osjećate nelagodno“) otvorio nišu u kojoj je bilo novo remek djelo: solo album „Climate Of The Hunter“.

Objavljen 1984. album je dočekan glasnim odobravanjem kritike, glazbenika koji su ga cijenili i „birane“ publike. Tome je zacijelo kumovala i odlična kompilacija iz 1981. „Fire Escape in the Sky: The Godlike Genius of Scott Walker“ sa skladbama koje je odabrao Julian Cope (bivši lider Teardrop Explodes); jedan od brojnih glazbenika vječnih Walkerovih fanova. Album na kojem su gostovale i velike „face“ poput Marka Knopflera, bio je čudan minimalistički projekt no taman po guštu i ukusu nove publike oduševljene i Walkerovim vokalom, produkcijom i sadržajem albuma čije pjesme nisu imale klasičnu pop strukturu. Ipak i ovaj album nije polučio značajniju prodaju (što, naravno ne čudi) iako je za većinu kritičara te godine (pa i za potpisniku ovih redaka) bio album sezone. Najavljeni novi album kojeg je trebao snimiti u suradnji s Enoom i Danielom Lanoisom nikad nije ozbiljno započet a Scott ponovo ostaje bez diskografa. Ovog puta Virgina.

U studio je ušao nakon 11 godina te  1995.  snimio novo remek-djelo: album „Tilt“. On je objedinio eksperimentalne melodije, produkciju i ambijentalnu poetiku Briana Enoa  s iznimnim vokalom. „Pola X“ iz 1999. bila je soundtrack za opskurni francuski film čije je skladbe mahom napisao i izveo sam Walker. Glazba je bila na tragu „Tilta“ a osim Walkera među izvođačima su bili Smog te Sonic Youth. Slijedeći studijski album „Drift“ objavljen je 2006. na 4AD etiketi kao novi eksperiment sa zvučnim apstrakcijama nauštrb melodije. Album je još jednom potvrdio Walkerovu autorsku i izvođačku nekonvencionalnost  i nepredvidljivost koje su bile i temeljna obilježja njegovih projekata za film i kazalište. Takav je bio još jedan album za 4AD naslovljen „Bish Bosch“ (2012.) zamišljen i odrađen kao zaključni dio trilogije započete „Tiltom“. Novo iznenađenje uslijedilo je pak dvije godine kasnije kad Walker objavljuje album „Soused“ snimljen u suradnji s američkim eksperimentalnim doom-metal duom Sunn O)) na kojem se Walker pozabavio jednom od svojih omiljenih tema (prisutnim na mnogim albumima) – totalitarizmom.

Mada ni Walkerovi najbolji albumi poput „Scott 4“, „Climate Of The Hunter“ i „Tilta“ nisu projekti za svačije uši, čak i publika ne baš sklona zvučnom eksperimentu, zacijelo će skinuti šešir pred sjajnom ostavštinom jednog od najboljih pjevača izvan jazza u 20. stoljeću. Makar pjevušeći izvanvremenu „The Sun Ain’t Gonna Shine Anymore“ ili „Matildu“ i „Amsterdam“.