Koncert za Olivera u Spaladium areni: Vridilo je biti svjedok tragu u beskraju

Spektakularan hommage Oliveru Dragojeviću u Spaladium areni

Piše: Zlatko Gall

Doista je „vridilo“ biti u prepunoj i mjesecima ranije rasprodanoj Spaladium areni. I zbog rođendanskog povoda pretvorenog u sjajan hommage Oliveru ali i zbog jednostavne istine da se ovakav koncert više neće dogoditi

Ako je ovoljetni koncert u Vela Luci na Korčuli povodom prve godišnjice smrti Olivera Dragojevića bio emocijama natopljen spontani hommage velikom pjevaču, jučerašnji koncert „Vridilo je“ u prepunoj  splitskoj Spaladium areni (s mjesecima ranije rasprodanih 11 tisuća sjedećih mjesta), bio je spektakularno odavanje počasti kultnom pjevaču. Povod je bio dvostruki. Naravno, riječ je o Oliverovom rođendanu ali također i o konačno održanom rođendanskom koncertu – nažalost bez glavnog aktera – kojeg je Dragojević kanio održati prije dvije godine no koji zbog pogoršanja bolesti nikad nije bio održan.

Kao i u Vela Luci i u Spaladiumu su nastupili samo bliski Oliverovi prijatelji i glazbeni suputnici.  Gibonni, Petar Grašo i Tedi Spalato – kao pjevači – senzacionalni svirač usne harmonike Antonio Serrano, Elvis Stanić – ovog puta s harmonikom a ne gitarom, Stjepan Hauser, Oliverovi Dupini, saksofonist Dražen Bogdanović, zbor Izvor, zagrebački filharmoničari s nezaobilaznim Alenom Bjelinskim te vrhunski band s dvojicom dobro znanih gitarista u prvom planu – Brunom Kovačićem i Mirom Lesićem… Vječni problem odavanja počasti velikanima je pitanje balansa između očekivanja publike koja uvijek želi čuti najpoznatije (ajmo čak reći „populističke“)hitove i opća mjesta te zahtjevnijeg artističkog materijala koji najbolje ocrtavaju glazbeni ukus i karakter preminulog glazbenika. U konkretnom slučaju, da li publici dati „Nadalinu“ i naramak hitova iz  Oliverove „runjićevske“ faze ili pak glazbene zgoditke s recentnijih – uvjetno rečeno hermetičnijih i jazzy – albuma. Potom, zna li se da je Oliverov glas bio „instrument“ koji je davao pečat baš svemu što je izvodio i snimao, svaki pokušaj „natjecanja“ s izvornikom bio bi i bedast, neukusan i unaprijed osuđen na propast.  Srećom, to se nije dogodilo u Spaladium areni.

U prvom redu stoga to su sva tri pjevača – česti Oliverovi suradnici te, prije i poslije svega, prijatelji – odabranim pjesmama dali svoj pečat. Potom i zbog pametnog izbora pjesama koje su izvodili. Tako je na „runjićevsku fazu“ zajedno i s Dupinima (koji jamče onaj osebujan arhaičan hotel-wave sound tipičan za dio Oliverove karijere) podsjetio Tedi Spalato no i on je osim u medleyu s Dupinima „Skalinada“, „Malinkonija“ i „Oprosti mi pape“, uz pratnju sjajnog Elvisa Stanića i Filharmonije podsjetio i na nježniji dio tadašnjeg Oliverovog opusa poput sjetne „Zelene grane s tugom žutog voća“ i „Ča je život vengo fantažija“. Petar Grašo je pak (sjedeći u oliverovskoj maniri za bijelim klavirom) otpjevao skladbe iz „druge faze“ poput „Vrime božje“, „Dva put san unmra“ te brže brojeve („Bez tebe“ i “Nedostaješ mi ti“) a Gibonni pak svoje skladbe koje je tako uspješno posvojio Oliver: „Dobar dan“, „Lipa moja“, „U ljubav vjere nemam“ te nezaobilaznu „Cesaricu“ uz zborno pjevanje cijele dvorane.

Gepostet von Oliver Dragojevic (Official) am Samstag, 7. Dezember 2019

Teško je izdvojiti vrhunce koncerta koji je od samog početka s „Tragom u beskraj“ u izvedbi banda, zbora i filharmoničara do velikog finala s „Vjeruju u ljubav“ i „Ispod sunca zlatnoga“ bio obilježen kolelektivnim pjevanjem, gromkim aplauzima i emocijama koje su curile s obje strane pozornice. No ipak valja izdvojiti onozemaljsko ukazivanje Olivera snimkom „Ostavljam te samu“, Antonia Serrana koji je raspametio publiku izvedbama „Nevere“ i neumornim improvizacijama kad god bi se popeo na pozornicu, Stjepana Hausera u „Galebu“ i „Magdaleni“, zbor i filharmoničare u izvedbi „A  kad mi dođeš ti“ i “Tko sam ja da ti sudim“ te samu završnicu s dva himnička broja i sudjelovanjem svih glazbenika i pjevača u njoj.

Jer, doista je „vridilo“ biti u Spaladium areni.