Neda Rosandić Šarić bila je vijećnica u Hrvatskom narodnom vijeću u mandatima 1977. i 1981. godine. Bila je i članica Ustavne komisije Republike Hrvatske 1990., a od 1995. do 2000. godine veleposlanica RH u Argentini, akreditirana za Paragvaj i Urugvaj. Rođena je u Zagrebu 1943. godine, a povlačeći se pred komunističkom vlasti s obitelji je živjela u Austriji odakle odlaze za Argentinu. Diplomirala je socijalni rad na Sveučilištu u Buenos Airesu i magistrirala na Državnom sveučilištu Wayne u Detroitu te stekla stupanj samostalnog terapeuta za duševne bolesti. Nastanjujući se sa suprugom u Sjedinjenim Američkim Državama i tamo je bila aktivna u hrvatskome iseljeništvu. Nakon završetka veleposlaničkog mandata, odlazi u Cleveland, gdje i danas živi. Autorica je knjige “Domovina iznad svega. Moj otac Mime Rosandić”.
O lijepim, ali i teškim danima, kao i o svojoj bogatoj karijeri, ali i što za nju znači nagrada koju je dobila od Mreže Hrvatskih Žena, gospođa Rosandić Šarić nam je otkrila u intervjuu.
Prvo Vam želim čestitati na nagradi Croatian Woman’s Network/ Mreža Hrvatskih Žena. Možete li mi reći nešto više o tome kako je došlo do ove nagrade i što ona znači za Vas?
Vijest o nagradi bila je iznenađenje. Kad je stigla poruka Caroline Spivak o tome da su me imenovali za ovu nagradu, čisto nisam mogla vjerovati. Znala sam za djelovanje Mreže hrvatskih zena, jer pratim teme vezane za Hrvatsku. Mreža je svojevremeno privukla moju pozornost, prvenstveno zbog toga, sto sam primijetila da se zalazu mlade žene, i to me tada iznimno razveselilo.
Sto se samog imenovanja tiče, doznala sam da je prijedlog došao od mlade hrvatske novinarke Ivane Perkovac, koja je u kolovozu 2021. vodila sa mnom razgovor za emisiju HRT-a Globalna Hrvatska. U emisiji sam nastupila zato sto je koji mjesec ranije svjetlo dana ugledala moja knjiga “Domovina iznad svega – Moj otac Mime Rosandić”. Mislim da se Ivani Perkovac dojmila životna pripovijest o mojoj obitelji, o mome ocu koji je položio život da bi Hrvatska živjela, i o mojoj majci koja je ostala sama s tri malene kćeri za koje se trebala sama boriti.
Ova nagrada za mene puno znaci. Doživjela sam je kao znak da današnje mlade žene prepoznaju značaj borbe i žrtve prošlih naraštaja hrvatskih žena. A u aktualnim aktivnostima mladih žena vidim spremnost da same preuzmu odgovornost i dalje se zalazu za Domovinu, za obitelj, za društvo. Također i spremnost da zauzeto predstavljaju Hrvatsku u svijetu.
Majka kao inspiracija
Postoji li u Vašem životu neka žena koja Vas je inspirirala i zbog koje u svim onim teškim trenutcima gurate dalje?
Definitivno to je bila moja majka. Bila je inteligentna, požrtvovna, produhovljena, odlučna, čvrstog karaktera i vrlo praktična. Suočila se s teškim nedaćama, no optimizam i vedrina ju nikada nisu napuštale. Imala je široke poglede, kao sto je široka slavonska ravnica iz koje je potekla. Odgajala je nas, kćeri, u tuđoj zemlji, u Argentini, ali uvijek u ljubavi prema Hrvatskoj. Vjerovala je da će Hrvatska doživjeti slobodu.
Kad je 1948. u Buenos Aires stigla vijest da je propao pothvat hrvatskih rodoljuba, u kojemu je otac sudjelovao, i da su ga jugoslavenske komunističke vlasti u nakaradnom sudskom postupku osudile na smrt, majka je bila shrvana od boli. Ali ostala je hrabrom. Bila je čvrsta u svojoj nakani da će se boriti za svoju djecu. Svoj je križ nosila s puno vjere. Za mene je majka prava hrvatska junakinja. Ona mi je uzor.
Iza Vas je bogata karijera, radili ste na mnogim visokim pozicijama. Bili ste vijećnica u Hrvatskom narodnom vijeću u mandatima 1977. i 1981. godine, članica Ustavne komisije Republike Hrvatske 1990., a od 1995. do 2000. godine veleposlanica RH u Argentini, akreditirana za Paragvaj i Urugvaj. Jeste li osjetili nekad da ste morali napraviti korak više u odnosu na kolege muškarce?
Ovo mi je interesantno pitanje.
Još od mladosti uvijek su me zanimale teme koje bi neki u ono doba, označili kao teme ekskluzivne za muški svijet. Ovdje govorim o politici, o zbivanjima vezanih za slobodu Hrvatske. Vidim sebe kako u društvu muževa pratim njihove diskusije i planove ali i aktivno sudjelujući u svemu tome. Nisam se nikada smatrala ni superiornom ni inferiornom u odnosu na muškarce, i u skladu s time sam se i ponašala.
Kad sam 1995. kao veleposlanica došla u Buenos Aires, koji je u ono vrijeme bio sjedište velikog broja veleposlanstava, bila sam jedina žena. To mi nije bila nikakva prepreka u obavljanju dužnosti za koje sam bila postavljena. Bila sam vrlo dobro primljena u krug stranih diplomata. U drugom dijelu moga mandata ipak su na dužnosti veleposlanica došle još i dvije, tri druge žena, sto mi je bilo posebno drago.
U sigurnim rukama majke
Kako je izgledao Vaš život u Argentini? Je li Vam svakodnevica bila izazovna? Po čemu ćete najviše pamtiti svoj život ondje?
U Buenos Aires sam stigla s majkom i sestrama 1948. u svojoj četvrtoj godini, iz izbjegličkog logora Fermo u Italiji. Hrvatskim izbjeglicama koji su tada stigli u Argentinu bilo je jako teško. Osobito teško bilo je ženama koje su bile same s djecom, čije muževe su ubili na Bleiburgu i kriznim putovima. Majka je bila bez ikakvih sredstava, no bila je snalažljiva i vrijedna, odmah je tražila posao, i polako se snalazila. Živjeli smo oskudno, godinama sve četiri u jednoj sobici, no nama djeci uz majčinu ljubav nije ništa nedostajalo. Svakako nedostajao nam je otac, ali to se nije moglo promijeniti. Kad je on odlazio u borbu za slobodu domovine, znao je da ostajemo bez njega, ali u sigurnim rukama majke. Prije negoli je otišao u Hrvatsku, nama, svojim curicama napisao je pismo:
“Evo vas cakan ode za svojom zvizdom a drugačije to i nije moglo biti. Nama je domovina iznad svega i tome se pokoravamo. Neka i vama, dico moja, to bude u vašem životu iznad svega, i tim putem i nasi stari kroćise i mi u njima gledamo svoj uzor. Providnost nam je odredila taj komad hrvatske zemlje da ju štitimo, da ju branimo i sačuvamo našim pokoljenjima. Zato vas cakan nije mogao drukčije, a vi mu, moje drage curice oprostite, sto vas je ostavio sirote. Uzdajte se u Boga, slušajte vašu majku i ostanite svojoj Hrvatskoj do groba vjerene. Vas cakan Mime”
Sestre i ja išle smo u dobre škole, koje su vodile časne sestre i bile izložene kulturi koja je bila u ono doba, na visokoj razini u tom velegradu. No intenzivno smo živjeli u našoj hrvatskoj zajednici. Pridošli Hrvati su se nakon nekog vremena počeli snalaziti, polako su se oporavljali od patnji kroz koje su prošli. Razvijali su kulturne, političke i vjerske aktivnosti. Nasi svećenici bili su uvijek uz nas. Iz doba djetinjstva i rane mladosti pamtim dobrotu ljudi i međusobno pomaganje.
Godine 1970. sklopila sam brak s dr. Stipom Šarićem, 1971. godine smo se iz Argentine preselili u SAD. Sa sobom smo ponijeli uspomene na brojne dobre ljude, na Argentinu koja nam je pružila utočiste kad nam je bilo vrlo teško.
Promjene u načinu života
Ima li razlika u poslovno, svijetu između Hrvatske i zemalja u kojima ste sve radili i živjeli? Poslovna kultura, mogućnosti napredovanja za žene i slično?
U Hrvatskoj nikad nisam živjela i radila pa i ne mogu ocijeniti. Bila sam službeno zaposlena u Ministarstvu Vanjskih poslova za vrijeme trajanja veleposlaničkog mandata. Kad je moj mandat završio, na vlastiti zahtjev sam napustila Ministarstvo.
Već neko vrijeme živite u Clevelandu, u Americi, zemlji koja je sinonim za “mogućnost postizanja uspjeha”. Je li to uistinu tako? Koliko je lakše i/Ili teže ostvariti poslovni uspjeh u Americi u odnosu na druge države?
Točno je da u SAD postoje mogućnosti postizanja poslovnih uspjeha. U Clevelandu gdje živim, ima puno primjera o tome. Treba se puno raditi, treba se svim zarom posvetiti poslu, pogotovo želi li se razviti vlastiti poduzetnički posao. U Americi je, dakle, moguće uspjeti ali treba zasukati rukave. Nema dugog sjedenja uz kave po kafićima i slično.
Uvijek je moguće pronaći poslodavaca koje će prepoznati vaše potencijale
Što biste savjetovali svim mladim ženama koje su tek na početku karijere?
Mladim ženama bih preporučila da budu svoje, to jest da razvijaju svoju suverenost, da se ne daju ucjenjivati niti da daju razlog za to. Neka svoje dužnosti obavljaju na pošten, etičan način, i neka prošire svoje znanje ako žele napredovati. Uvijek je moguće pronaći poslodavaca koje će prepoznati vaše potencijale. Naravno, nije lako postići ravnoteži između karijere i obitelji, a od žena se traži da to postignu. Svakako treba uvijek imati u vidu prioritete. Je li moguće?, smatram da je.
Croatian Woman’s Network/ Mreža Hrvatskih Žena je projekt koji povezuje žene iz cijeloga svijeta. Jeste li stekli neka nova poznanstva, potencijalna prijateljstva?
Od kako sam se prije kraćeg vremena, povezala sa Mrežom hrvatskih žena, to se događa. Uspostavila sam vezu s Caroline Spivak, i ona me vrlo pozitivno impresionirala. U međuvremenu sam razgovarala s nekoliko mladih žena u svojoj sredini, jer ih želim povezati sa mrežom. Već sad razmatram koga bih od mladih žena mogla nominirati za slijedeću nagradu. Bitno je povezivanje.
Što mislite, što će Vam nagrada Croatian Woman’s Network/ Mreža Hrvatskih Žena donijeti u budućnosti?
Sto se nagrade tiče, meni osobno ona je potvrdila vlastito uvjerenje jer ima mladih hrvatskih žena, da mi starije ili stare hrvatske žene možemo mirno sići s pozornice i to mjesto prepustiti mlađem naraštaju koji će se nadalje ponosno kiti imenom Hrvatica.